U današnjem otuđenom svijetu malo se značaja pridaje međuljudskim odnosima. Svatko gleda »svoja posla«, nema ni želje ni vremena baviti se drugima, osobito onima s kojima nije blizak. U takvim uvjetima nema zajedništva na koje su kršćani pozvani. Ne može postojati zajednica ako svaki pojedinac gleda samo sebe i ne mari za braću, ako su ljudi osamljeni i upućeni samo ne sebe. Naposljetku, čovjek je društveno biće i zato ne može živjeti sam, potrebna mu je zajednica, i to ona kršćanska u kojoj je svatko jednako važan, gdje se članovi podupiru i pomažu, te tako naviještaju Evanđelje.
Povezanost onih koji su Kristovi
Ove nedjelje slušamo kako Pavao piše Filipljanima upravo o tome kako treba živjeti kršćansko zajedništvo. Utjeha, ljubazno bodrenje, zajedništvo Duha, srce i samilost je ono što treba činiti odnose u jednoj kršćanskoj zajednici; zato Pavao pita Filipljane ima li toga kod njih. A ima li toga u našim zajednicama? Pavao se obraća ovoj zajednici jer u njoj postoje nesuglasice, a kod nas je manje nesuglasica, a mnogo više otuđenosti. No, ako smo otuđeni, ne marimo jedni za druge, ne možemo tužnom bratu pružiti utjehu, bodriti ga kada je nesiguran i uplašen, niti mu pružiti bilo koju drugu vrstu pomoći, zato što ni ne znamo što mu je potrebno. A biti prisutan u životu onoga koji pati, kome treba podrška je uzvišeno kršćansko poslanje, svjedočenje kršćanske ljubavi, onako kako je to činio Krist. Svi imamo istog Duha koji nas povezuje, koji od nas čini jedno tijelo, jer smo po tom Duhu u jedno tijelo kršteni (usp. 1Kor 12,13). Kao udovi jednoga tijela tako trebamo i funkcionirati, povezani, jedni na druge oslonjeni. Po tom Duhu kao udovi jednoga tijela, kojemu je Krist glava, imamo pristup k Ocu, zato naše zajedništvo nije samo formalnost, povezanost samo kršćanskim imenom, to je istinska povezanost onih koji su Kristovi.
Pavao Filipljanima poručuje: »Složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite« (Fil 2, 2). Složnost i jednodušnost mogu potrajati samo tamo gdje se njeguje ljubav, ona istinska koja svoj izvor ima u Kristu. A Kristova ljubav je nesebična, otvorena za svakoga, bez bilo koje vrste selekcije, prihvaća svakog i za svakog podnosi istu žrtvu, žrtvu do smrti na križu. Tamo gdje se njeguje Kristova ljubav zajednica živi pravo kršćansko zajedništvo i može posvjedočiti Evanđelje.
Poniznost
Pavao u nastavku poučava: »Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!« (Fil 2,3-4). Umišljenost rađa grijesima koji razaraju zajedništvo, jer se brat počinje gledati kao manje vrijedan. Suparništvo može izroditi sukobe, podijeliti zajednicu i upropastiti jedinstvo. Zato Pavao poziva na poniznost. Ona nije nepravedno podcjenjivanje sebe, nego iskrena svjesnost svoje malenosti pred Bogom, svijest o tome da bez Boga ništa ne možemo, te da jesmo zahvaljujući njegovoj ljubavi. Poniznost je svjesna da ne poznaje što drugi nosi u svojemu srcu, te da ne može sebe smatrati od drugoga većim i boljim. Bog procjenjuje naša srca, a mi samo možemo nastojati da u našem pronađe ljubav prema bližnjemu, ljubav koja prihvaća, podržava i sprema je žrtvovati se za svoga brata.
U svjetlu Pavlovih riječi potrudimo se oko zajedništva radeći prvenstveno na sebi, da s ljubavlju možemo prihvatiti i pomoći svakoga koga je Duh pridružio našoj zajednici, ne starajući se samo za sebe, nego i za druge.