Božja riječ nam svake nedjelje prikazuje kompleksnost kršćanskog života, koji mi suviše pojednostavljujemo i svodimo na poneku izrečenu molitvu i tjedno slavlje svete mise. No, Božja riječ nas podsjeća da je kršćanski život daleko više od neke usvojene običajne prakse, mnogo više od poneke izgovorene molitve. Živjeti kršćanski znači djelovati u duhu Evanđelja svakoga dana, u svakoj prilici; promišljati nad Kristovim riječima i svojim postupcima, pretvoriti svoj život u svjedočanstvo za Krista. To je neprestano nastojanje svidjeti se Gospodinu, težnja ka konačnoj radosti s njime u vječnosti. Dakle, daleko više od onoga što mi činimo u svakodnevnim okolnostima, daleko više od naše vjerske površnosti i tradicionalizma. To je životni program koji ili živimo ili ne.
Kršćansko ponašanje
Ove nedjelje čitamo ulomak iz Poslanice Filipljanima, koji Pavao piše dok iščekuje presudu, te razmatra što je korisnije – posvjedočiti za Krista umiranjem ili živjeti i brinuti za kršćansku zajednicu. I dok čeka presudu, on ne misli na sebe, misli na one koje mu je Krist povjerio te im ostavlja važnu pouku, koju trebaju zapamtiti ako se situacija razriješi tako te on ne bude više s njima: »Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova« (Fil 1,27a). Ovo je univerzalna Pavlova pouka za kršćane svih vremena. Po njoj on ostaje s nama u brizi za kršćansku zajednicu. A ove njegove riječi poručuju da nije samo važno da kršćanska zajednica postoji, nego da svjedoči, te joj to svjedočanstvo omogućava opstanak u svijetu, ma kakve okolnosti bile.
Ova Pavlova poruka treba biti lajt-motiv svakog našeg dana, prva jutarnja misao koja će nas voditi kroz svaku situaciju. U svim teškim okolnostima, u trenucima nepravde, kada ne znamo kako postupiti, ove nas riječi vraćaju na kršćanski put, ponašati se dostojno evanđelja Kristova. One nas potiču da budemo pravedni, istinoljubivi, da gajimo u svome srcu ljubav za bližnjega. Tako ostajemo na pravome putu, a naša djela postaju svjedočanstvo za Krista.
Zajednica
Osobito je važno u našim zajednicama ponašati se kako nas Pavao upućuje. Jer upravo svjedočanstvo zajednice privlači Kristu one koji su odijeljeni, kao što je bilo u počecima kršćanstva. U današnje vrijeme čovjek je često osamljen, ne osjeća podršku, potrebno mu je utočište, topla riječ, prihvaćenost koju teško nalazi, jer u društvu vlada otuđenost. Kršćanska zajednica treba biti ta gdje će kroz braću čovjek osjetiti da je ljubljeno Božje stvorenje, da je prihvaćen i potreban, da ipak nije napušten i sam. Na tom tragu je i ovonedjeljna Isusova prispodoba (usp. Mt 20,1-16a).
Isus nam poručuje da je Božje milosrđe veće od svih naših očekivanja, da on ne mjeri ljudskom mjerom. Svi od njegove milosti dobivamo što nismo zaslužili. Daje obilato. No, naš stav prema njegovoj dobroti i milosti ne smije biti kao nadničara prvog sata. Jer Bog ne uzima od nas da bi dao drugom, nego daje od svoje dobrote. Nije na nama da procjenjujemo koliko tko zaslužuje, nego da se s bratom radujemo za ono što je on po Božjoj milosti primio.
Zato u svakodnevnim okolnostima trebamo prihvaćati u našim zajednicama svakog novog člana, dati mu da osjeti kako je i on važan dio zajednice. Nikada se odnositi prema njemu kao da je manje vrijedan, da zaslužuje nešto manje od onoga tko je oduvijek tu. To nije u skladu s Evanđeljem, niti je svjedočanstvo koje trebamo pružiti. Samo Isus može procijeniti što tko nosi u srcu, a mi se trebamo potruditi da u našem pronađe ljubav.