Vrdnik je mjesto na sjeveroistočnom dijelu Općine Irig s oko 3700 stanovnika, čije se ime pojavljuje u 13. stoljeću u mađarskim i papskim dokumentima kao Rednik ili Rednek, vjerojatno označavajući rudnik. Više od 30 nacija živi u njemu, kao i nevelika katolička zajednica. Vrdnik je nekada bio poznat po rudniku uglja, a danas po termalnoj banji i kulturno-povijesnom spomeniku Vrdnička kula, ali i po jednom izuzetnom čovjeku koga su već nebrojeno puta do sada nazvali »dobrim duhom Vrdnika«. Zvonko Šarić je rođeni Vrdničanin, koji u devetom desetljeću života neumorno radi i dalje čineći mnoga dobra za zajednicu – od čuvanja baštine do pošumljavanja.

Muzej rudarstva i prirode

U kapeli svete Barbare, u jednoj pokrajnjoj prostoriji, nalazi se neobično svjedočanstvo rudarskog života u vidu starih fotografija, koje je Zvonko Šarić revnosno prikupljao i od njih napravio izložbu. U svojoj prirodnoj skromnosti nikako ne naziva ovo mjesto muzejem, tek – zbirkom fotografija. I sam je preko 35 godina radio u rudniku, te je svojim djelovanjem želio ovjekovječiti dio povijesti ovog poziva i zahvaliti svetoj Barbari za njezin zagovor. Po struci je strojar i radio je u rudnicima širom bivše Jugoslavije, između ostalog i u Boru, ali i u vrdničkom RGP-u. Kada je otišao u mirovinu i vratio se u Vrdnik, upoznao je prečasnog Blaža Zmaića i od tada je volonterski preuzeo održavanje kapele svete Barbare. Tako je Zvonko i došao na ideju napraviti malu postavku – o rudarstvu i o prirodi, koja je postala poznata i posjećena. 
Vrdnik je vjerojatno najstarije selo na Fruškoj gori i potječe iz vremena neolita. Još prije 1239. godine franjevci su ovdje imali svoj samostan. Razvitku ovog sela je najviše pridonijelo otkriće nalazišta mrkog ugljena, odnosno kad ga se počelo vaditi. Rudnik ugljena je počeo raditi 1804. i bio je jednim od najstarijih na području Jugoslavije. Početkom 20. stoljeća, upravo zbog toga, mnoge hrvatske i obitelji drugih nacionalnosti doselile su u Vrdnik. Neki podaci kažu da su 80% rudara bili Hrvati i Slovenci. Poslije rata mnoge od tih obitelji vratile su se u matične zemlje. Ugljen se vadio sve do 1968. Prvotno je rudnik pripadao manastiru Ravanica, a kasnije ga je od monaha kupio grof Pejačević iz Rume.
»Kuća u kojoj se nalazi kapela bila je nekada ambulanta (sanatorij)«, priča Zvonko Šarić, »i u njoj su vršene čak i manje operacije, a bilo je to u vrijeme kada je rudnik počeo raditi. Spontano sam došao na ideju da izložim fotografije i tako je sve počelo. Sakupljao sam fotografije rudara, skenirao ih, uveličavao i osamdesetih godina prošlog stoljeća formirana je zbirka za izložbu o rudarstvu. Želja mi je bila da ostane neki trag o Vrdniku, o rudarstvu u njemu, o rudarima, jer sam i sam bio dio njih.« 

Sveta Barbara, zaštitnica rudara

Kapela u Vrdniku, gdje se održavaju bogoslužja, posvećena je svetoj Barbari, kršćanskoj mučenici iz 3. stoljeća, koja je prema legendi bila zatočena u tornju, okrutno zlostavljana te joj je otac odrubio glavu. Vjernici je zazivaju u situacijama opasnim po život, kada je uskraćena mogućnost ispovijedi i bolesničkog pomazanja, a ujedno je i jedna od četrnaest svetaca pomoćnika u nevolji, te se, nimalo slučajno, smatra i zaštitnicom rudara. Upravo na njen dan, 4. prosinca, Zvonko Šarić je nekim čudom izbjegao smrt u rudniku u Boru, gdje je radio te 1983. godine.
»U rudniku je postojalo vertikalno okno s izlazom dugim 580 metara, oko koga se radila spirala za dizel opremu«, sjeća se Zvonko. »Stajao sam prvi do proboja, s lijeve strane, a do mene je stajao rudar, zatim upravnik gradilišta i cijela svita u nizu. U jednom trenutku, kao da mi je netko rekao – skloni se!, i kada sam napravio tek treći korak, na mjesto na kojem sam tren ranije stajao, obrušila se stijena. Nažalost, čovjek koji je stajao do mene, nastradao je, a mene je bez sumnje čekalo isto da se nisam pomjerio. Zato sam i odlučio da se posvetim kapeli svete Barbare. Kada sam pronašao pocijepanu sliku ove svetice, restaurirao sam je, s dopuštenjem našeg svećenika, i postavio iznad oltara u znak zahvalnosti za njezin zagovor zbog kojeg sam i dan-danas ovdje.«
Fotografijom se Zvonko bavi od najranije mladosti. I tada je volio šetati netaknutom prirodom i prvim fotoaparatima koji su se tada pojavili bilježio je prizore flore i faune te tijekom života napravio zbirku od preko 4000 fotografija. Veliki ljubitelj i zaštitnik prirode i danas nastoji ovjekovječiti njezinu ljepotu i podijeliti ju s drugima. U njegovom malom muzeju značajno mjesto zauzima postavka s fotografijama iz prirode, koju rado posjete i turisti kojih u ovom lječilišnom centru ima povelik broj. Zvonko svima otvara vrata kapele i muzeja, dočekuje ih s osmijehom i lijepom riječju, a ispraća s darovima. 

Neumorni dobročinitelj 

Premda ima 87 godina, Zvonko ne posustaje u činjenju dobra. Mještani ga već četiri desetljeća znaju kao »dobrog duha« koji besplatno odgaja i sadi drveće i ozelenjava svoje rodno mjesto, ali se i jedini penje do zvona manastira Ravanica da ih popravlja. Stoga još kažu da Zvonko »zvoni dobrotom«. Priroda i drveće su duboko ukorijenjeni u njegovo biće i daju mu snagu, vitalnost i ljepotu življenja i u devetom desetljeću. 
»Boraveći u Africi nekoliko mjeseci, gdje se moj sin bavio hortikulturom i imao rasadnike, vidio sam od tamošnjih stručnjaka kako se radi s biljkama i po povratku kući poželio sam viđeno u svijetu isprobati. Kupio sam šišarke, koje sam sakupljao i kao dječak, i nosio ih u šumariju koja ih je otkupljivala. Od stotinu izdvojenih sjemenki, sreća je ako se prime dvije-tri. Proces je dugotrajan i neizvjesnog ishoda. Godinama se čeka da se iz klijališta eventualno pojavi biljka – nježna i krhka da se ne smije ni dirnuti. Malo po malo, sad postoje i po 15-20 godina stari četinari iz mog rasadnika«, kazao je Zvonko. 
Podijelio je najmanje 150 sadnica, ostale je posadio po Vrdniku i okolici. Samo tko nije htio, nije dobio sadnicu četinara iz Zvonkovog rasadnika. Lijepo bi bilo da ga netko naslijedi u misiji. Ostaje nada da će to biti njegov unuk koji, iako još veoma mali, ima nebrojena pitanja u vezi s djedovim poslovima, a sve prati s puno zanimanja i pažnje. Rijetki su ljudi s toliko čiste i djelatne ljubavi prema ljudima i svijetu poput Zvonka, koji za kraj kaže da ga u životu i snazi drže – ljubav, neodustajanje, priroda i želja da još mnogo toga učini za druge. A čini se da mu ni hrabrosti ne nedostaje, i kada se spuštao duboko u okno rudnika i kada se penjao visoko na zvonik Vrdničke Ravanice.
M. Mikolaci