Izložba slika nastalih na 41. sazivu Prve kolonije naive u tehnici slame, održanom od 3. do 11. srpnja u Tavankutu, otvorena je 7. kolovoza u predvorju Gradske kuće u Subotici. Program otvorenja obogatili su članice i članovi Udruge Gačanka iz Otočca izložbom koja prikazuje život ličkih Bunjevaca na Velebitu.

Suradnja Gupca i Gačanke

Na ovogodišnjoj koloniji, kako je navela voditeljica slamarskog odjela HKPD-a Matija Gubec Marija Rukavina Prćić, nastalo je 32 slike.
»Posebno nas raduje što su dvije slike izradila djeca, koja predstavljaju nadu i budućnost ove jedinstvene umjetnosti. Tri slike rad su naših polaznica Seminara bunjevačkog stvaralaštva, dvije su izradile gošće iz Srijemske Mitrovice, jednu naša članica iz Velike iz RH, dok su preostale 24 slike djelo vrijednih članica naše udruge. Ova izložba svjedoči o visokoj razini umjetničkog stvaralaštva naših slamarki te potvrđuje da je slamarska umjetnost i danas živa, prepoznatljiva i cijenjena«, istaknula je Rukavina Prćić.
Udruga Gačanka iz Otočca, osnovana 2004. godine, bavi se očuvanjem tradicijske baštine i starih zanata iz Otočca, Gacke doline i Ličko-senjske županije. Najpoznatija je po spašavanju od zaborava tradicionalnih ličkih coklji, izradi narodnih nošnji i unikatnih suvenira s oznakom Lika Quality. Svoje interese usmjeravaju i na baštinu ličkih Bunjevaca, o čemu je govorila i njihova postavka. 
O suradnji spomenute udruge i tavankutskog Gupca, njegov menadžer za kulturu Ivica Dulić je rekao: 
»Predsjednica Udruge Gačanka Dragica Rogić se prije oko deset godina bavila rekonstrukcijom bunjevačke krasanske nošnje iz Like, pa smo ih prošle godine pozvali u Tavankut. Budući da se njihove članice bave ručnim radom, zainteresirao ih je naš rad sa slamom, a tom prigodom su i prezentirale bunjevačku nošnju iz sela Krasno. Tada se rodila ideja da na izložbi kod nas prezentiraju život u ovom selu«. 
Dragica Rogić je među ostalim navela otkuda njen interes za ličke Bunjevce:
»Naši lički Bunjevci žive u Krasnu udaljenom oko 20 km od grada Otočca, podno Velebita. U Otočcu se već 26 godina održava smotra ličko-senjskog folklora, a ja sam folklorašica već 45 godina i bilo mi je logično da te naše Bunjevce konačno predstavimo. Međutim, oni nisu imali nošnju, nisu niti znali kako ona izgleda, pa smo pretražili zapise i po njima uspjeli napraviti njezinu rekonstrukciju od kojih su dvije tu i izložene. Nošnja ličkih Bunjevaca je zaista neobična, jer, iako u njoj žive, s Likom ima veoma malo sličnosti. Ona je kombinacija detalja iz Dalmatinske zagore, Like i Bunjevaca. Nešto malo tragova je ostalo, osobito kod ženskog povezivanja marame; oni ih vežu, kako kažu ‘na roge’ i kad sam gledala u Tavankutu stare fotografije, vidjela sam da smo uspjeli, jer su ih i ovdašnje Bunjevke tako vezivale. Tu su i muški prsluci koji su kratki u odnosu na ličke, njihov kroj je ostao djelomično sačuvan u odnosu na ovdašnje bunjevačke, a tu su i tkane pregače, iako su ove naše bogatije elementima Like, no osnova je bila vuna. Još bih dodala da kada su se Bunjevci doselili na Velebit, nije im bilo lako budući da je on osam mjeseci hladan pa su morali znati iskoristiti ovčiju vunu od koje su radili odjeću i prekrivače (s ovim našim postavom htjeli smo prikazati kompletan proces prerade – od sirovine do gotovog proizvoda). Također, koristili su kamen i drvo pa su naučili izrađivati i posuđe, od kamena su radili kamene kuće od kojih još uvijek ima tragova u Velebitu. Naši lički Bunjevci su zaista vrijedni i nadamo se da ćemo ih povezati s vašim Bunjevcima da surađuju i čuvaju svoj identitet i običaje«.

Dvije grane istoga stabla

Među gostima bila je i pridružena članica Udruge Sanja Brkić, Bunjevka iz mjesta Krasno koja je održala emotivni govor čiji dio prenosimo:
»Između nas danas stoje kilometri, granice i vrijeme, ali kad pogledam vaša lica, vašu nošnju, kad čujem našu ikavicu, imam osjećaj da sam došla svojoj rodbini. Danas, nakon toliko naraštaja, ponovno se susrećemo, ne kao stranci, nego kao grane istoga stabla. Korijen nam je isti. Zato se razumijemo i kad šutimo. Zato nam je pjesma poznata i kad je prvi put čujemo. Zato u narodnoj nošnji ne vidimo samo tkaninu i vez, nego ruke naših baka koje su u svaki komad utkale ljubav prema svom narodu. Bunjevka sam s Velebita. Ponosna sam na kamen i šumu iz koje dolazim, ali jednako tako osjećam da dio mog srca pripada i ovoj ravnici«. 
U selu Krasno, kako je rekla, ima svega oko 350 stanovnika i svi stariji ljudi govore bunjevačkom ikavicom. »Jedna grana naših korijena, Bunjevci koji žive u Liču u Gorskom kotaru, dali su si truda, možda najviše od svih nas, i bunjevačka ikavica je uvrštena na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine. Ja nešto malo pišem i nastojim da to bude baš na bunjevačkoj ikavici koju ćemo svi razumit i veselit joj se«, istaknula je.
Izložbe je otvorila Kata Suknović, dipl. inženjerka za tekstilno inženjerstvo, tekstilno-strojarske struke, koja se bavi istraživanjem bunjevačke nošnje. 
»Večeras se nalazimo pred pričom o ljudima koji su stoljećima živjeli u čvrstom zagrljaju kršnog Velebita i oštre klime – u prostoru gdje je svaki predmet u kući bio plod teškog rada, ali i čiste ljubavi prema domovini i tradiciji. Kada kročite kroz ovu izložbu, pred vama će se ukazati topli prirodni materijali poput vunenih i drvenih predmeta kao i nošnja ličkih Bunjevaca. Također možete vidjeti različite alate bez kojih je život na Velebitu bio nezamisliv: od gargaša, preko preslice s vretenom i kolovrata, pa sve do malog tkalačkog stana i naćvi u kojima se zakuhavao kruh naš svagdašnji. Svaki od ovih predmeta nosi u sebi priču o samoopstojnosti, strpljenju i snazi velebitskog čovjeka. No, ova izložba nije samo pogled u velebitski krš i selo Krasno; ona je ujedno i most koji spaja dvije grane istoga stabla – ličke i bačke Bunjevce. Iako su povijesne migracije odvojile dio Bunjevaca i povele ih i s velebitskih litica ka širini i ravnici Bačke, niti tradicije nikada nisu prekinute. Ono što je nekada na Velebitu bila vuna vješto oblikovana rukama prelaca, u Bačkoj je postala zlatna vlat pšenice preoblikovana u vrhunska umjetnička djela naših slamarki. Tako su vuna Velebita i slama Bačke postale dvije strane iste medalje – dokaz prilagodljivosti, neuništivog duha i estetske tananosti bunjevačkog naroda«, navela je Suknović.
U glazbenom dijelu programa nastupili su tamburaški orkestar i zbor HKPD-a Matija Gubec, a izložbe su se mogle pogledati do ponedjeljka, 10. kolovoza.
I. Petrekanić Sič