Iako je nastupilo vrijeme godišnjih odmora, vjernik ne može uzeti odmor od izgradnje svoga odnosa s Bogom. Kao što nema odmora od obitelji, od prijatelja, ne može biti ni od Boga. Nitko se ne želi odmarati od svojih voljenih; želi, osobito kad je slobodan, s njima biti više. A kada nam dođe vrijeme odmora, mi želimo pauzu i od Boga, od Stvoritelja, od Spasitelja. Znamo i osjećamo da to nije ispravno. Ipak, na odmoru »odmaramo« od mise i molitve.
Ljubim Boga cijele godine
Dvostruka zapovijed ljubavi, koju nam je ostavio Krist, kaže: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Tko li se želi odmarati od onog koga ljubi? Onog koga ljubimo želimo u svojoj blizini, dakle i Boga želimo u svojoj blizini, a to se ostvaruje u našem odnosu s njim kroz molitvu i sakramente, kroz slušanje njegove riječi i življenje po njoj. Vjernik živi s Bogom, a ne da se samo prigodno sjeti obratiti mu se. Život s njim traje u svim prilikama i na svim mjestima. On moli i dok radi, u Božje ruke stavlja svoje dane, zahvaljuje na darovima i kada nisu onakvi kakve ih je očekivao. Vjernik čeka nedjeljnu misu kao vrhunac svoga vjerničkog života, želi čuti što mu Gospodin kroz svoju riječ poručuje i želi se s njime dublje sjediniti po pričesti.
Kada tako živi, čovjek je trajno ispunjen; ne čine ga nesretnim ovozemaljski neuspjesi, jer zna da Bog sve drži u svojim rukama te sve prepušta njegovoj volji. Pavao u Poslanici Rimljanima piše kako je čovjek podvrgnut ispraznosti (usp. Rim 8,20). To je istina, ali čovjek često toga nije svjestan. U ovome materijalnom svijetu sve je prolazno, sve je isprazno. Pa i ljudski život u materijalnom smislu jednom završava. No ono što nije isprazno i što ne prolazi nalazi se kod Boga u budućoj slavi, kako piše Pavao.
Bog ispunjava čovjekove praznine
Čovjek je biće stvoreno za vječnost, on u sebi nosi djelić svoga Tvorca, besmrtnu dušu. Zato ne može pronaći sreću i radost u prolaznom. Čak ako ga trenutno to i usrećuje, shvatit će ispraznost prolaznih stvari. Osjećat će uvijek težnju za nečim većim, boljim, nečim što ne može opisati i definirati. To je čovjekova čežnja za Bogom i vječnošću. Ništa što svijet nudi ne može nadomjestiti tu prazninu koju ispunja jedino Bog, ništa ne može zamijeniti Stvoritelja u životu njegova stvorenja.
Naša ljudska narav opterećena grijehom, naša usmjerenost na materijalni svijet, koji je mjerljiv našim osjetilima i našim ljudskim znanjima, znaju nas zavarati, pa mislimo da je ono što ovdje stječemo i posjedujemo dovoljno za mir i sreću u našem životu. Mislimo da je sreća i naš godišnji odmor i odlazak na putovanje jer je to mjerljivo i vidljivo u našem materijalnom svijetu. Pa tako se često onda i od Boga želimo odmoriti prekidajući komunikaciju s njim. Ostavljamo po strani molitvu, misu…
Može li kršćanin uzeti odmor od Evanđelja? Kada prođe sve ono što je prolazno, a sve na ovome svijetu jeste, što čovjeku ostane? Ostane mu jedino njegova besmrtna duša i njezin Stvoritelj, Gospodin. I tada će jedino biti važno kako smo živjeli Evanđelje, koliko smo Boga tražili, a koliko smo se od njega »odmarali«. Nikakva posjedovanja, putovanja, časti i slave, koji su nam pružili neke trenutne i prolazne užitke, neće biti važni. Zato ovo ljeto živimo Evanđelje svaki dan, i na odmoru i na poslu. Ne uzimajmo stanku od svoga Gospodina jer ni on od nas ne uzima stanke, nego je uvijek s nama, daruje nam se u svakoj svetoj misi, te očekuje i nas na svojoj gozbi, pa i kada smo na odmoru.