»Šta treba, neko da me vidi da primam putnike van stanice pa da me prijavi. Silazi, bre! Ajde, trči. Propisi su propisi.«
Sjećate se: iza jedne od vanvremenskih rečenica iz filma Ko to tamo peva, a koju je izgovorio Pavle Vujisić, stoji pustopoljina, prostor u kom pogled na sve četiri strane vodi u isto: u ništa (preciznije je od ispravnog: ni u što). Sjećate se da se u istom filmu propisi inače krše skoro u svakom kadru: i stajanje zarad kupovine odojaka, i stavljanje istih u autobus s putnicima, i »pauza za ručak«, i (udvostručena) »cestarina« nakon što su »deca« izbušila gumu... Ali, upravo zato sprječavanje ulaska Taška Načića u autobus – koji »ne stoji za njega« – na mjestu koje nije stajalište (ono je dvjesto metara dalje) služi nam da shvatimo esenciju apsurda koju samo vrhunska umjetnost može ponuditi.
U stvarnom životu, napose kod nas – ako izuzmemo najnovije slučajeve ubojstva u restoranu 27 na Senjaku ili pak umijeće studenata da s tisućama statista izrežiraju djelovanje zvučnog topa – takvo je što skoro pa nezamislivo. Eto, uzmimo, primjerice, slučaj nevremena prije nepuna dva tjedna u našem ataru kada je tuča u širokom pojasu poharala polja od Bajmaka do Bačke Topole: Grad je formirao komisiju za procjenu nastale štete – čak je delegacija lokalne samouprave našla još i vremena da primi delegaciju ovdašnjih poljoprivrednika i posluša njihove priče – koja je onda javnosti priopćila da će konačni rezultati biti poznati u roku od 45 dana (digod kad za Svetog Roku budu ili pureni kuruzi, ako budu rodili), a nakon toga sudbina poljoprivrednika seli se u ruke Republičkog hidrometeorološkog zavoda, koji će – kada i oni utvrde stanje na terenu – svoj izvještaj poslati republičkoj Vladi kako bi se ona na jednom od jesenskih zasjedanja prisjetila da je negdje u lipnju u tamo nekakvom Tavankutu i Đurđinu iz neba umjesto vode padao led. Nakon toga poljoprivrednicima ne preostaje ništa drugo nego moliti se da ministri toga dana budu dobre volje, smiluju im se i donesu odluku o tome da je riječ o elementarnoj nepogodi. Koja se, inače, golim okom vidjela odmah nakon što je posljednja kuglica leda pala na tlo. I sve to, naravno, pod uvjetom da u međuvremenu ne budu raspisani izbori jer će onda ona biti u tehničkom mandatu pa – s obzirom na elastičnost zakona – nije nemoguće zamisliti da o tome uopće ne bude ni raspravljala jer će Skupština svakako biti raspuštena, a samim tim neće ni biti zastupnika koji bi mogli reći nešto na tu temu. I sve će onda biti urađeno po zakonu, ali... uzalud – više sreće do sljedeće tuče. Lokalna samouprava, kao što vidimo, više nema ništa s tim jer se zakonska procedura mora poštovati, a ona joj ne dopušta donošenje odluka koje nisu u njenoj nadležnosti.
Poljoprivrednici ko poljoprivrednici: imaju svoje viđenje ovoga problema, a onim što im je na sastanku priopćeno (a sigurno i nakon pismenog priopćenja) nisu zadovoljni. Nisu zadovoljni posebno činjenicom da lokalna samouprava u okviru mjera ruralnog razvoja za prošlu i ovu godinu nije predvidjela subvencioniranje usjeva, što je – kako se to moglo i pretpostaviti – utjecalo na to da je mali broj njih osigurao svoje usjeve od elementarnih nepogoda. Ono što, međutim, ne stoji u priopćenju poljoprivrednika jest da se razjasne okolnosti je li iz Radarskog centra Bajša – kako se tvrdi – kobnoga dana ispaljeno preko 400 raketa; ako jeste, kada i gdje? Jer, rezultati nakon nevremena su poražavajući, a onda se postavlja pitanje njihove učinkovitosti, odnosno kako bi ista polja tek izgledala da rakete nisu upotrijebljene.
Suština cijele priče krije se – a to i poljoprivrednici na koncu priopćenja ističu – na odnosu vlasti prema njima: da bude utemeljen na »odgovornosti, hitnom postupanju i partnerskom odnosu, a ne na administrativnom formalizmu i čekanju posljednjeg zakonom dozvoljenog roka«. Skraćeno: na promptnom reagiranju.
Ali, kao što je poznato, svatko se češe tamo gdje ga svrbi, odnosno sit gladnom ne vjeruje, tj. tuđa briga nije i moja. No, kako to baš sve ne bi izgledalo ogoljeno kao plaža za bogatune i plaža za siromahe u Alanu Fordu izmišljeni su zakoni koji moraju biti u službi građana, napose ako se oni nalaze u kategoriji oštećenih. U društvima kao što je naše u njih se, međutim, uvlače vrlo rastegljive vremenske kategorije koje se mogu tumačiti i kao da je pravda spora, ali dostižna, a u svojoj biti imaju blagotvornu ulogu davanja zobi crknutom konju. Jer, kako je to legendarni Pajo rekao: propisi su propisi.
Z. R.