Sveto pismo podsjeća vjernika na to što je bit njegova odnosa s Bogom. Prorok Hošea prenosi Božje riječi narodu: »Jer ljubav mi je mila, ne žrtva, poznavanje Boga, ne paljenice« (Hoš 6,6). Isus u svom javnom djelovanju dalje razvija ovu Božju poruku. Osobito to dolazi do izražaja u njegovim susretima s grješnicima.

Bog ljubi svakog čovjeka

Mnogo puta smo čuli kako Gospodin gleda na srce, a ne na ono što gleda čovjek, kako ljubi svakog, nikoga ne odbacuje, ali onaj tko želi ići za njim mora odbaciti grijeh. Prisjetili smo se prošle nedjelje, kada smo slavili Presveto Trojstvo, da je Bog ljubav, da neizmjerno ljubi. A budući da je on onaj koji ljubi i od čovjeka očekuje isto. I Isus nas upućuje da su najveće zapovijedi ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku, sve ostale k njima vode i u njima se ostvaruju. I kao što je sam Bog ljubav, tako čovjek treba biti usmjeren na ljubav u svakom svom djelovanju. To je Bogu milo. Ali kakva ljubav? Ona koja nije sebična, isključiva, ohola, ona koja nastoji slijediti svoga Gospodina, koja je iskrena. Ako to izostaje, sve ostalo pred Bogom gubi vrijednost, jer, znamo, on gleda na srce.
Sve ovo u teoriji znamo, no tokovi života, narav ranjena grijehom, naše ljudske slabosti, sve nas to odvodi na neke stranputice zbog kojih zaboravljamo živjeti onako kako u teoriji znamo da treba. Mislimo možda da ljubimo, ali smo u ljubavi sebični i isključivi. Gledamo osobnu dobrobit, oholo se uzdižemo iznad pojedinaca, smatrajući ih nedostojnima svoje ljubavi. A to nije ono što je Bogu milo. Svatko, ako zaviri u dubine svoga bića, bez pokušaja da se zavara, spoznat će i sam koliko je grješan i mali pred Gospodinom, a bez razmišljanja očekuje da je ljubljen i od Boga i od bližnjih. I nikad ne razumijemo zašto nas netko ne voli, a lako sami odbacujemo one za koje smatramo da nisu vrijedni naše ljubavi. Trebaju li kršćani zauzimati takav stav? Smije li grješni čovjek donositi sud tko je grješniji pa samim tim i vrjedniji ljubavi?

Novi početak

Isus u svom javnom djelovanju pokazuje konkretnim primjerima Božji stav prema čovjeku. Svatko od nas ima grijehe kojih se stidi, iako to možda nije poznato drugim ljudima. Isusu je sve poznato, i svaki grijeh ali i otvoreno srce za promjenu, za ljubav. Zato on i poziv Mateja carinika da bude njegov učenik. Bog ne odbacuje, nego daje nove prilike, stoga kaže: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima« (Mt 9,12). Obraćenje treba grješnicima. No, onaj tko je svjestan svojega grijeha, tko želi promjenu, taj u susretu s Gospodinom dobiva snagu za novi početak. Razne vrste grješnika u Isusovo vrijeme bile su izopćene iz društva, među njima i carinici, zbog suradnje s rimskim okupatorom i nepoštene naplate poreza. Odbačeni od ljudi, javni grješnici bili su svjesni bijede svoga načina života, ali nisu vidjeli načina za novi početak. Isus k njima dolazi upravo zato da im pokaže da su ljubljeni, da ih Bog želi i nudi novu šansu. Tu je bio problem farizeja i njima sličnih, i oni su imali svoje grijehe, ali nisu se na to obazirali; ispunjavanje vjerskih propisa ne znači da si bezgrješan, zato Bog i poručuje da mu se žrtve ne mile. Srce bez ljubavi, ispunjeno ohološću i samodopadljivošću učinilo ih je velikim grješnicima, koji su sebi uzeli za pravo da sude i odbacuju.
Stoga je važno da i sami shvatimo veličinu ljubavi koju primamo od Boga, toliko novih šansi svaki put kada od njega odemo, zato i sami trebamo ljubiti svakog, bez osude i podcjenjivanja, jer samo Bog zna što tko nosi u srcu.