Uskrsno vrijeme je vrijeme radosti, te nas i liturgijska čitanja neprestano na to podsjećaju. Mi se zaboravljamo radovati, jer ono što oko sebe vidimo i što doživljavamo ponekad je suviše tužno i teško. No, Uskrsli nam vraća nadu i daje smisao svakom našem križu. Sveto pismo podsjeća nas da je Krist za naše spasenje platio visoku cijenu svojom predragocjenom krvlju, kako bi uskrsnućem donio spasenje. Pa ako smo spašeni neizmjernom Božjom ljubavlju, ako je Bog žrtvovao svoga Jedinorođenca, čovjek, toliko ljubljen od svoga Stvoritelja i Spasitelja, nema razloga za brigu i tugu.
Učenici iz Emausa
Treće uskrsne nedjelje slušamo iz Lukinog evanđelja o susretu Isusa s dvojicom učenika iz Emausa (usp. Lk Lk 24,13-35). Prepoznajemo njihovu zbunjenost svim događajima koji su se dogodili s Isusom prethodnih dana. Možemo ih razumjeti. Prvo ih je šokiralo razapinjanje Učitelja, za kojega su vjerovali da je Mesija. A već treći dan stiže vijest da je on uskrsnuo. Oni otvoreno priznaju da su ih te vijesti dodatno zbunile. Sve to povjeravaju strancu, u kojem još uvijek ne prepoznaju Isusa, ali osjećaju nešto posebno u susretu s tim čovjekom. Zato ga na kraju puta pozivaju da ostane još s njima.
Tako je često i u našem životu. Mnogo se toga događa što nas zbunjuje i plaši, mnogo toga što smatramo kako nismo zaslužili, mi ili naši bližnji. Tada mislimo da je Bog odsutan, da ne vidi naše boli i nepravde s kojima se suočavamo. Mislimo i da se oko nas sve drukčije treba odvijati, osobito onda kada za nešto molimo, a dogodi se suprotno. No, ovaj susret Uskrslog s učenicima iz Emausa potvrđuje da Božje djelovanje često izmiče ljudskom shvaćanju, te da, iako se ponekad čini da je odsutan, on je tada najviše uz nas. I baš tada on vodi događaje svojom logikom za neko veće dobro od onoga što mi možemo u određenom trenutku sagledati. Naše neprepoznavanje Božje prisutnosti i nerazumijevanje nekih događaja ne znači da nas je Bog napustio. Naprotiv, tada nam je najbliži. On čuje naše molitve i uslišava ih onako kako je za nas najbolje. Što je najbolje mi nikada ne možemo znati, jer ne znamo ništa više od onoga što trenutno možemo vidjeti. A Bog poznaje ljudska srca, on poznaje budućnost jednako kao i prošlost. Zato na naše molitve često odgovara drukčije od onoga što očekujemo, kao što su učenici u Isusu prvo vidjeli onoga koji ima doći, ali kada je umro na križu, razočarali su se, samo zato što nisu znali da će se Mesija tako proslaviti i na taj način spasiti svijet. Tako se događaju i mala čuda u našim životima. Bog je tu, djeluje i onda kad to znači da moramo preuzeti križ, jer poslije svakog križa dolazi uskrsnuće, dolazi Božja proslava u našem životu.
Euharistija otvara oči za Krista
Učenici prepoznaše Isusa u lomljenju kruha. Lomljenje kruha je euharistija. I nama se kroz euharistiju otvaraju oči za Krista. U susretu s njim na ovaj najizvrsniji način postajemo sposobni vidjeti ga i prepoznati u svakodnevici. Pa i kad sve izgleda suviše teško i beznadno, vjernik i tu prepoznaje tragove Božje prisutnosti i vjeruje u to da će on na kraju sve izvesti na dobro. Susrećući Krista u euharistiji sve više shvaćamo da čovjek ne živi za ovaj svijet, za radosti koje prolaze, on živi za vječnost, da se jednoga dana sa svojim Gospodinom može radovati u raju. Do toga doći može samo noseći svoj križ kroz ovaj svijet, zato grli križ i nosi ga hrabro, a kada posustane, zna da je tu Gospodin da mu pomogne.
