Generacija učenika Osnovne škole Ivan Goran Kovačić iz Sonte, rođena 1946., krenula je na ekskurziju u Beograd u proljeće 1961. godine. To je bila kruna njihovog osmogodišnjeg školovanja. Tada je bilo dva razreda s preko četrdeset učenika u svakom, ali nisu svi bili u mogućnosti ići pa tako nisu doživjeli čari ovog putovanja.
Učitelji su pripremali djecu za put jer mnogi od njih nisu još bili nigdje izvan Sonte. Jedan od njih između ostalog je savjetovao djecu da ne jure i da naročito paze na staklene, velike izloge poput staklenih zidova. Bilo je to na mjestu jer djeca to uglavnom nisu vidjela.
Pod vodstvom nastavnika Joze Poturice (1932. – 2021.) i Veljka Ivoševića (1931. – 1990.) krenulo se već u tri sata ujutro. Putnički vlak ukrcao je putnike sa sonćanskog kolodvora pa preko Novog Sada do Beograda. Sve ekskurzije prolaze skoro isto: u iščekivanju, radosti i pjevanju pa je i ovo putovanje tako proteklo.
U Beograd su stigli rano prije podne. 
Odmah su posjetili zoo-vrt, gdje ih je oduševilo mnoštvo raznovrsnih životinja od kojih su majmuni bili najatraktivniji, ali veliki bijeli medvjed izazvao je ogromno oduševljenje koje se još pamti. Na tren bismo mi s ovog stajališta trebali zaroniti u vrijeme kada u selu nije bilo tv aparata, kada su se vijesti najviše pratile preko uličnih mikrofona (razglasa) s električnih stupova po selu. Cjelokupna škola mogla je gledati tv u školskoj čitaonici tek sredinom šezdesetih godina XX. stoljeća. Radio aparati su također bili rijetkost. Do knjiga se teško dolazilo.
Dan je protekao u otkrivanju prijestolnice. Nisu se morali zadržavati oko jela, jer je svatko u svojoj torbi nosio hranu i vodu pa tko je kada bio gladan, tada je i jeo, onako usput. Posjetili su Meštrovićev spomenik Pobednik na Kalemegdanu, prošli Balkanskom ulicom, posjetili Narodni muzej i Muzej Nikole Tesle ispred kojega je snimljena ova fotografija. Čuva se u obitelji S. Silađeva (r. 1946., na snimci stoji u prvom redu, sedmi i izviruje iz reda). Posjetili su i jedno kino. Nakon predstave bili su umorni i kad su nastavnici prebrojili učenike, jedan je nedostajao. Jedna Kata. Kako nisu bili sigurni je li Kata ušla u kino ili nije, razmiljeli su se dvoje po dvoje oko kina tražeći je okolo. Oni koji su se vratili u kino pronašli su Katu kako mirno spava uz prozorsku zavjesu. 
Navečer su gledali, prvi put u životu, operu. Na programu u Narodnom pozorištu bio je Mozartov Figarov pir. U glavnim ulogama bili su prvaci beogradske opere, sopran Radmila Bakočević (r. 1933.) i bas Miroslav Čangalović (1921. – 1999.). Nesviknuti na klasičnu glazbu ipak su bili oduševljeni operom. Opera je završila taman kad je trebalo krenuti doma.
Noć je duboko zakoračila u Beograd, a osmaši su blaženo pozaspavali u vlaku za Sontu, slatko umorni od novih saznanja. Veliki broj ove djece, kao i oba spomenuta učitelja, više nisu na životu. Oni koji su živi duboko su zagazili u osamdesetu, ali su još u stanju sjetiti se Figarovog pira i drugih »čuda« u Beogradu 1961. godine.
Ruža Silađev