U našem korizmenom hodu stigli smo već do druge nedjelje. Donijete su odluke, učinjeni prvi koraci u pripravi za Uskrs. Netko se odrekao kave, netko cigara, svatko je odabrao nešto što voli kako bi se žrtvovao iz ljubavi prema Kristu. No, većina planira kako će nakon Uskrsa nastaviti po starom. Nije li takva naša žrtva suviše banalna? Nije li ne piti kavu kroz jednu korizmu suviše mala žrtva spram onoga što je Gospodin za nas učinio i na koncu: čini li nas odricanje od kave kroz nekoliko tjedana drukčijima? Lijepo je odreći se nečega iz ljubavi prema Gospodinu, dobro je postiti, ali ukoliko nas to ne mijenja, ne doprinosi našem duhovnom rastu, to je nepotrebno tlačenje, te kao takvo neće donijeti ploda.
Korizma je vrijeme koje trebamo iskoristiti za svoj duhovni rast, a koje nas pobožnostima i ozračjem podsjeća na veliku Kristovu žrtvu koju je podnio za naše spasenje. Učinio je to potaknut ljubavlju prema čovjeku, a na čovjeku je da uzvrati koliko je u njegovoj moći. Ovo vrijeme nas upravo na to potiče, da ljubimo Boga i mijenjamo se iz ljubavi prema njemu. On i u onome što od nas traži gleda naše dobro, jer je on savršen, te ljubi savršeno; u njegovoj ljubavi nema sebičnosti, kao u čovjekovoj. Zato ni jedno odricanje, niti jedna teškoća koju radi njega trebamo podnijeti, nisu tu da bi nas mučio ili da bi on imao neke koristi. To je sve radi našeg duhovnog rasta i naše vječne radosti.

Abrahamova vjera

Druga korizmena nedjelja podsjeća nas na Abrahama. Bog traži od njega da napusti svoju zemlju, svoj dom, i ode u zemlju koju će mu pokazati. Bog iskušava Abrahamovu poslušnost, ali mu i govori o blagoslovu koji će primiti ako posluša. Čitamo da veliko dobro Bog priprema za Abrahamovu poslušnost. Iako je mogao odbaciti Božju ponudu i ostati u sigurnosti svoga doma, on radi Boga ostavlja sve što je imao te kreće poslušan Božjoj riječi.
Iako su ga ponekad mučile sumnje, iako je nailazio na teškoće, on je ostajao vjeran i Bogu poslušan. Odbacio je staro radi novog koje mu je Gospodin ponudio. U tome nam je uzor koji trebamo slijediti, odbaciti staro da bismo mogli ići za Bogom. I od nas Bog traži isto, samo se mi bojimo krenuti njegovim putem, jer bi to značilo odbaciti sigurnost koju sada poznajemo, zakoračiti u nepoznato. A čovjek želi biti ušuškan u sigurno okruženje, u predvidivo. A slijediti Krista znači iskoračiti iz te sigurnosti, znači prigrliti križ i hodati za njim s vjerom.

Iskoračiti iz svakodnevnog

I Pavao je učinio što je učinio Abraham: napustio svoj dotadašnji život i započeo sasvim novi, kao Kristov učenik i širitelj Radosne vijesti. I zlopatio se, kako kaže, jer nije bilo lako biti navjestitelj Evanđelja, ali njega nije pokretalo ništa ovozemaljsko, nego Nebo.
Neka i nas ovu korizmu pokrene ljubav prema Bogu i pogled uprt u Nebo. Nemojmo rast u vjeri svoditi na sitna odricanja koja u konačnici ne donose nikakve rezultate. Iskoračimo iz svoje svakodnevne rutine, posvjedočimo Krista izvan zidova svoga doma i svoje crkve. Svatko od nas zna što Gospodin od njega očekuje, ali se ne usudi to učiniti, jer tko zna što ga tada čeka. Nije lako poslušati Božji glas, ali i psalmist poručuje: 
Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:
da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.
Koliko ga slušamo, toliko vjerujemo, toliko se u njega pouzdajemo. A on nikad ne napušta onoga tko s pouzdanjem njegovim hodi stazama.