HKPD Silvije Strahimir Kranjčević iz Berega priredilo je u subotu, 15. studenog, u mjesnom Domu kulture etno modnu reviju. Članice Kranjčevića i gošće iz Vinkovaca, Sarvaša i Santova nosile su nošnju od svile, koja se nekada u Beregu oblačila samo za najsvečanije prilike.
»Prvi put pokazali smo svilu iz naših sanduka. Od lionske svile nekada se izrađivala nošnja za najsvečanije prilike, najveće blagdane, svatove, jedino se u kajanju nije nosila svila«, kaže predsjednik Kranjčevića Milorad Stojnić.
Na modnoj reviji prikazana su i dva para kožnih cipela s kraja XIX. stoljeća. 
»Bereške ženske šokačke cipele izrađene su po uzorku iz 1893. godine iz vrimena kada se tradicija prinosila rukama, pogledom i srcem. Na gornjem dilu je cvit s ručno izrađenima motivima u jarkim bojama koji prinašu priču o bereškim poljima, bašćama i ženama koje su vezom čuvale identitet. Crvene plantike simbol su radosti, života i svečanosti«, kaže Stojnić.
Osamdesetšestogodišnja Đula Srimac sjeća se da je nošnju od svile, kako kaže, šljokanu i svilenu, nosila njena starija sestra. 
»Nije svaka cura ili žena mogla imati tako bogatu nošnju, pa se ona u obitelji nasljeđivala. Bogatije obitelji imale su puno takve nošnje, cure koje nisu imale, a tile su se obući su i pozajmljivale. Uz to, prava svila nije se mogla dugo sačuvati. Materijal je pucao, ko da ga neko siko, po dužini«, kaže baka Đula.
Đula Gorjanac kaže da se nošnja šivala od lionske svile koja se kupovala u Baji, a kasnije se sličan materijal mogao kupiti i u dućanu u Beregu. 
»Uvik su rekli da je jedna suknja ‘na šarene grane’ koštala ko jedna krava. Boje i šare ovisile su od godina. Starije su nosile tamnije boje, nosile su i mlađe žene tamnije, ali su onda ruže na suknjama bile crvene, svitlo modre. Bile su dvi-tri žene koje su znale šivati«, kaže Đula Gorjanac i sjeća se da su nekada djevojčice u školu išle u šokačkom, običnoj suknji i šlorike, dok se danas nošnja odijeva samo za nastupe kulturno-umjetničkog društva ili veći svetac.
Prije modne revije prikazan je film Marin i Marija, istinita bereška priča iz 1932. godine o neostvarenoj ljubavi dvoje mladih koja se završila tragično. U filmu glume članovi Kranjčevića, KUD-a Sarvaš iz Sarvaša i mještani Berega.
Priča o ljubavi Marije Ivošev Đukine i Marina Sitarića i dalje živi u selu. Marija je imala 18 godina, a Marin je bio nešto stariji. Voljeli su se i željeli se uzeti, ali roditelji djevojke su se tome protivili. Marin za njihovu Mariju nije bio dobar jer su roditelji očekivali »bolju priliku«, te su mladi odlučili zajedno umrijeti. 
U Marinovom džepu pronađeno je oproštajno pismo gdje je pisalo kako su oni zajednički otišli u smrt jer Marijini roditelji nisu imali volje da ona ode »na viru«, da uskoči kod njega. Na kraju pisma je molba da oboje budu pokopani u isti grob. Posljednja želja im je i ispunjena. Obje pogrebne povorke koje su krenule od Marijine i Marinove kuće susrele su se i sjedinjene zajedno produžile prema groblju.  
Z. V.