Svoje kršćanstvo često shvaćamo olako. Doživljavamo ga kao neku dobrodošlu pomoć u ovozemaljskom životu, ispreplićemo ga s praznovjerjem i pristupamo mu vrlo površno. A ono je životno opredjeljenje, pripadnost Kristu bez izuzetka, život prema njegovom programu u svakoj prilici i na svakom mjestu. I ne treba takav način života odgađati, ostavljati kad nešto prođe, kad godine prođu, a onda kada pritisnu teškoće sjetiti se moliti pomoć, očekivati uslišanje. S Bogom nema trgovine, on nam puno daje, ali i od nas nešto očekuje. Ako prihvaćamo darove, ispravno je i da ispunimo svoj dio. No, često je problem u tome što ne mislimo na vječnost, nego se zadržavamo u sadašnjosti, pa nam se u spletu nekih sretnih okolnosti čini da nam Bog ne treba, da su kršćanske obveze preteške, da je korisnije prikloniti se stajalištu svijeta. Ali, ako ne pristanemo biti kršćani u svako doba i u svakoj situaciji, odbijamo ono najvrjednije što nam Gospodin nudi, a to je vječnost. I nikad ni u jednoj situaciji ništa ne može biti veće i vrjednije od Boga. Vrijeme brzo prolazi, ne znamo imamo li ga ili ne, zato treba već danas pristati uz Krista cijelim svojim životom, a ne trgovački vagati što mi u ovom trenutku više koristi. Najvrjednije je biti Kristov. Ljubav kojom nas on ljubi ne možemo nigdje pronaći, to je ljubav kojom nas spašava, a od nas on treba pristanak na spasenje, treba da mu ljubav uzvratimo. Kada tako pogledamo na svoje kršćanstvo, shvaćamo da način svoga života treba okrenuti, i to ne nekad u budućnosti, nego ovoga trena.

Krist je temelj

Pavao u poslanici Korinćanima piše: »Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist« (1Kor, 1, 11). Samo je jedan temelj na kojemu se može zidati zgrada svoje duhovnosti, taj je temelj već postavljen i to je Krist. On je počelo svega na čemu vjernik radi i oko čega se trudi. Danas često susrećemo kršćanstvo bez Krista, kršćanstvo prema osobnim parametrima. Izgovaramo se dobrim djelima, nekim humanizmom u kojem nema Boga. No, koliko god se zavaravali, čak do te mjere da počnemo u to i vjerovati, to nikada ne može biti ispravno, jer biti kršćanin je biti Kristov. Temelj naše duhovnosti i cijelog našeg načina života mora biti On, naš Spasitelj. Zato ne smijemo dozvoliti da neki trendovi utječu na nas, da ovozemaljsko, prolazno, mijenja naše temeljno opredjeljenje za Gospodina. Za kršćanina nema trendova, dobrih i loših prolaznih prilika, on je uvijek svjestan da je njegova jedina prilika Krist, koji mu nudi spasenje, a on to mora prihvatiti. Prihvaćanje se očituje načinom života. Nema privatne vjere, nema »važno je što nosim u srcu«, ono što nam je u srcu potrebno je pokazati i u životu.

Crkva

Koliko trebamo raditi na sebi, toliko je potrebno dati svoj doprinos na izgradnji Crkve. »Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi« (1Kor 3, 16-17). Crkva je hram Božji u kojoj prebiva Duh. Ona je Božji narod, kojega smo mi dio. To je dar i zadatak za svakog pripadnika Crkve. Živjeti kao dio zajednice, doprinositi njezinoj izgradnji i jačanju zajedništva ono je što trebamo činiti. Uzor nam uvijek može biti prva Crkva, opisana u Djelima apostolskim. Ovo Pavlovo upozorenje potrebnije je nego ikad prije, kad individualizam razara zajedništvo, kad u društvu prestiža i moći svatko želi sebe istaknuti i nametnuti, ili suprotno: vjeru gurnuti pod tepih, pa zajednicu ignorirati.