Svatko od nas sebe smatra vjernikom, čak i onaj koji vjeru ne prakticira, drži se vjernikom. »Ja vjerujem u Boga, ne trebam dolaziti u crkvu«, mogu se često čuti slične tvrdnje. I olako shvaćamo vjeru, kao i molitvu, koja je uglavnom poput zahtjeva za ispunjavanje želja. Tako olako shvaćamo i Boga i kršćanstvo. Želimo da se svijet mijenja, a mi smo se stopili sa svijetom, ne želimo biti drukčiji. Da bi se nešto mijenjalo, mi se moramo mijenjati, moramo se prepoznavati baš kao vjernici, kršćani. Ono što zatvaramo strogo u svoju privatnost mora izaći na vidjelo, to je jedini način da se mijenja naša okolina pa i cijeli svijet, jer smo se prije svega mi promijenili. Vjera nam je dar koji smo primili, ali treba ga njegovati i razvijati. Zato još jednom ove nedjelje promislimo je li dovoljno samo reći kako vjerujemo.
Dar koji treba razvijati
Većina nas je imala tu milost da sjeme vjere u nas bude posijano još dok smo bili djeca. To su učinili naši roditelji, djedovi i bake. Ali, kao što sve posijano treba zalijevati i njegovati, kako bi raslo, napredovalo i donijelo plodove, tako je i s vjerom. Prije svega, dobili smo od Krista sakramente po kojima primamo brojne darove a koji nam omogućuju njegovati našu vjeru kako bi ona rasla i postajala vidljiva preko svojih plodova. Zato svaka tvrdnja da odlazak na misu, u crkvu, nije potreban, da je dovoljno vjerovati u skrovitosti, nije točna. Naša se vjera hrani euharistijom. Susret s Božjim milosrđem u sakramentu pomirenja snaži je i podiže kad malakše zbog naših slabosti. Svaki sakrament koji primamo u određenim trenucima našega života snažan je poticaj za rast naše vjere.
Učenici traže od Isusa da im umnoži vjeru. Očekujemo da će ih zbog toga pohvaliti, a on im odvraća da nemaju vjere ni koliko je zrno gorušičino. Vjeru smo primili, ali moramo sami o njoj voditi računa. Život udaljen od Boga, prepun kompromisa s ovim svijetom, slabi je i čini nevidljivom i nama samima. Jer, ako je netko ima, to se vidi. Čovjek velike vjere je prepoznatljiv, drukčiji je, cijeli je njegov život svjedočanstvo toga u što vjeruje. Pa tako, ako vjerujemo da je Krist naš Spasitelj, to ne može ostati samo na razini naših riječi, izgovorenih u nekoj posebnoj prigodi. To treba biti vidljivo u našem načinu života, u svakoj prigodi. Vjernik se treba prepoznavati u masi onih koji ne vjeruju ili drže sebe vjernicima, ali zapravo ne žive s Bogom.
Svjedočanstvo
Bog od čovjeka očekuje svjedočanstvo vjere. On ga za to svjedočanstvo i osposobljava. Zato Pavao piše Timoteju: »Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Božjoj« (2Tim 1, 7-8). Pravi vjernik je hrabar, pun ljubavi za Gospodina, on želi posvjedočiti velika Božja djela, on želi i druge privesti bliže k Bogu. Ne boji se što će mu svijet reći ili učiniti jer ga vjera potiče da živi za Boga. Vidimo na primjeru svetaca kako njih svijet nije odvratio od Gospodina, nego su oni druge privodili bliže k Spasitelju, bez obzira na to u kojim su vremenima živjeli. Takvi vjernici i mi trebamo biti. Ne zaboraviti zalijevati svoju vjeru sakramentima i molitvama, koje nisu samo traženje, nego susret s Gospodinom u zahvaljivanju i slavljenju. Tako se snažimo biti svjedoci Kristovi u svijetu, širitelji radosne vijesti i nade u bolju budućnost.
