Kulturno-umjetničko društvo Hrvata Bodrog iz Monoštora istrajava u očuvanju šokačke monoštorske baštine. A u tu monoštorsku baštinu, osim nošnje, govora i običaja, spada i tradicijski način prehrane koji su umnogome oblikovali način i uvjeti života Monoštoraca. Tako se u nezaobilazno jelo ubraja riblji paprikaš, podrazumijeva se kuhan u kotliću na otvorenoj vatri. Nekada jelo alasa koje se kuhalo na dunavskoj obali postalo je specijalitet po kome se prepoznaju dunavske čarde i specijalitet na koji mirišu monoštorski sokaci. U čast ribljeg paprikaša prije nekoliko godina Bodrog je pokrenuo manifestaciju Sastali se alasi i bećari. Ovogodišnja je održana prošle subote u dvorištu nekadašnje kuće časnih sestara, koju sada koristi udruga Bodrog.
Čarolija u kotliću
Pravila za sve sudionike bila su ista. Organizator osigurava prostor, drva, ribu i tijesto. Ostalo je na kuharima. U to ostalo spadaju paprika, sol, voda, luk, vatra. To je i najvažnije i od finesa ovisi i kakav će na kraju biti paprikaš. Ima tu još nekih razlika u načinu pripreme.
»Mislim da Monoštorcima možemo parirati i mi iz Vajske. Sve je to Podunavlje. Riblji paprikaš pripremamo tako da prvo u malo vode dinstamo luk, poslije se dodaje riba, voda da bude dva-tri prsta iznad ribe i kada proključa, dodamo papriku i druge začine. Ovdje ima četiri kilograma ribe i na tu količinu ribe stavit ću dvije i pol žlice paprike. Paprika se dodaje tek kada proključa. Kuha se oko pol sata, a ako je društvo veselije, i duže. Zato se dodaju rajčica, vino ili malo octa da se riba ne bi raskuhala«, kaže Pavle Begov iz Vajske.
Na nešto malo drugačiji način kuhaju Monoštrci.
»Osnovno je pet sastojaka: luk, riba, paprika, sol i voda. Najbitnije je potrefiti pravi odnos ribe, vode i paprike. Koliko vode? Kažu, na kilogram ribe litra vode. Na svježu ili očišćenu, nije isto. Ja stavljam litru vode na očišćenu ribu. Paprike toliko žlica koliko ima kilograma ribe, soli po ukusu i malo kuhane rajčice. Prvo se do ključanja kuhaju riba i luk, doda sol i kada počne jače ključati, paprika. Mora sve vrijeme dobro ključati, znači mekana i suha drva«, kaže Marin Šuvak iz Monoštora.
Čudi se pitanju kada je naučio kuhati riblji paprikaš. Kaže, to se jednostavno uči od mladosti na vikendicama uz Dunav, sluša se kako stariji kuhaju, proba se...
Oni koji su htjeli i potvrdu da su skuhali dobar paprikaš dali su uzorke na ocjenjivanja. Pobijedili su pecaroši koji izgleda ne samo da znaju pecati već i dobro kuhati.
Riba, vino i soda
Gastronomija Monoštora, prožeta bogatom kulturom i tradicijom inspirirala je predsjednicu Bodroga Anitu Đipanov Marijanović da priredi priručnik za spravljanje specijaliteta od ribe Kada okusi progovore, koji nije samo vodič kroz raznolike recepte, već i, kako kaže autorica, most koji povezuje generacije i očuvanje lokalne baštine.
»Svaki specijalitet priča svoju priču, od pecanja na mirnoj vodi Dunava do trpeza ukrašenih lokalnim sastojcima. Gastronomija Monoštora ne samo da zadovoljava nepca, već inspirira i potiče zajedništvo, čuvajući duh ovog kraja. Ovaj priručnik je poziv svima da otkriju čaroliju lokalne kuhinje, da sačuvaju tradiciju i da nastave kreirati nove uspomene oko stola, u duhu zajedništva i uživanja u bogatstvu okusa kojega donose vode i njihov dar«, kaže Đipanov Marijanović.
Kažu, uz ribu najbolje ide vino. Čisto ili špricer, tko kako voli. A gdje je špricer tu je i soda, pa je dio ovogodišnjih Alasa bila i izložba staklenih boca za sodu, Zaustavljeno vrijeme u odsjaju stakla koju je priredio sodar i kolekcionar iz Sombora Karolj Rezička, koji obiteljsku sodaru vodi od 1992. godine. U međuvremenu postao je kolekcionar boca za sodu i drugih stvari koje su vezane za sodarski zanat, pa planira otvoriti svoj vlastiti muzej.
»Najstarija boca za sodu je iz 1892. godine, iz Osijeka, ljekarnika Jozefa Gobeckog. Nekada su sodu punili ljekarnici jer se ona uzimala za probavu. Bila je skupa. Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća sodu su si mogli priuštiti samo gospoda«, priča Rezička.
U kolekcionarstvu boca za sodu oblik i boja se najviše cijene. Boce su bile prozirne, zelene ili plave, a najrjeđe crvene koje su sodari naručili po četiri puta višoj cijeni od bijelih, zelenih ili plavih.
»Malo si je sodara moglo dopustiti taj luksuz i zato su crvene boce bile rijetkost«, pojašnjava Rezička.
Kaže, soda je iz mode izašla 60-ih godina kada je krenula ekspanzija mineralnih voda što je ugušilo sodarstvo. Ipak, i danas ima sodara, na radost ljubiteja špricera koji kažu da ništa nije bolje nego kada vino presiječe mlaz sode.
Z. V.
