Moja fascinacija rodama ne jenjava. Proteklog vikenda, u povratku za Sombor, na dionici autoceste kod Novog Sada, gdje postoji gnijezdilište roda i gdje po pet roda stoji na jednome stupu, spoznala sam da ih je neobično malo. I tek tako, spoznala sam da je došlo vrijeme da rode krenu na svoj dugi put. Barem one najmlađe, koje polijeću sredinom kolovoza. One starije na taj put kreću u prvoj polovici rujna. Uglavnom, kako mi nije pošlo za rukom pronaći gnijezdo crne rode, saznala sam da ih mogu vidjeti u zoo vrtu Miki u Kolutu. Kako o njihovu boravku tamo nisam ništa znala, pa ni to hoće li se i one odseliti, panično sam isplanirala odlazak u Kolut za odmah.

Roda uleće u priču o Kornatima

Sada riskiram da ukradem dosta prostora Kornatima, ali osjećam potrebu podijeliti radost svog prvog boravka u ovom divnom zoo vrtu. I točno ne znam odakle bih krenula.
Ove rode ovdje su domaće rode i one se ne sele. Tamo, kod Mikija, tako se zove i vlasnik vrta i skrbnik svih tih životinja, predivno je. Te životinje žive u pravom malom raju i često imate dojam da izvode predstavu za vas koliko su spontane i prirodne. Flamingosi su nas oduševili, ždralovi fascinirali, sekretar napravio enigmu, a uspjela sam se i zaljubiti u jelena po imenu Igor. Međutim, sve crne neodoljive rode, orao, japanski ždral i sve one razdragane koze, jeleni, medvjedi… svi su pali u sjenu događaja kojem smo svjedočili.
Pri ulasku u dio gdje su bile dvije alpake i pokušaju da im se što više približimo, izbjegavajući da nas pljunu (do tada smo mislile da su ljame), na zemlji smo uočile nešto sklupčano, za što nismo znale niti što je niti je li živo. U sljedećem trenutku veća, crna alpaka prišla je »klupku« i njuškom ga pomicala – a klupko se počelo meškoljiti i uspravljati na svoje duge i nespretne noge. Klupko ne samo da je bilo živo, nego je bila beba alpaka koja se, kako smo kasnije saznale, oždrijebila malo prije našeg dolaska i to tako da ni sam gazda Miki nije znao da će ovaj par dobiti prinovu. Bila mu je sumnjiva debljina mame alpake, ali nije bio siguran. I tek tako, od ideje da vidimo samo crne rode, do situacije u kojoj svjedočimo dolasku na svijet male alpake (ja je zovem Alama), prošlo je jako malo.
Sigurni ste da bih mogla još nekoliko stranica ispisati o ovom posjetu, o svakoj ptici i svakom stanovniku, a posebno o gazdi Mikiju, koji je tek izašao iz bolnice u kojoj je završio jer je zadobio teške ozljede od noja, koji je u potrebi za dominacijom postao opasan i iz tog razloga više ne živi u ovoj skladnoj zajednici. Ipak, završavam ovaj dojam i vraćam se svojim ronilačkim zapisima. Nema zamjeranja jer bi ostaviti priču o rodama, koje su krenule u svoju seobu, za kasniji period, bilo jednako kao pisati o polasku u školu u listopadu.

Dan prvi

Nakon uglavnom prespavane nevere i svih vremenskih nepogoda koje ona donosi, osvanulo je vrlo hladno jutro. Na to su nas neki od onih koji prate prognozu ranije i upozorili, pa smo imali i poneku topliju stvar. Naravno da vas loše vrijeme, osobito hladno, ne oduševi kada ste na ljetnjem odmoru, ali kada ste tu da ronite, onda to ne bi trebalo puno dirati jer ste pod vodom »zaštićeni« od toga. Da, ali ne zaboravimo, ovoga puta živimo na brodu i s njega ronimo, dakle uvjeti ograničavaju mjesta koja su sigurna za sidrenje, a samim time i naše ronilačke lokacije.
Ipak, toga prvog dana zapućujemo se prema mjestu Sali, koje se nalazi na Paklenim otocima i gdje ćemo prespavati te večeri, a na putu do tamo uspijevamo napraviti dva zarona. Prvi je na lokaciji imenom Mrtovnjak, a drugi Punta Parda, otok Iž. To je vjerojatno mnogima manje važno, ali volim sve sačuvati od zaborava.
Nastavak, naravno, u trećem, završnom dijelu, jer nam je ovaj većinski ukrala roda i nova pridošlica Alama.
Gorana Koporan