Vjera u život vječna je odlika kršćanstva. Kršćanin zna da će njegov životni hod završiti u Nebu, gdje će se jednom susresti s Bogom. Uvjeren u to, on ne može živjeti kao da smrću završava njegovo postojanje, ne može živjeti kao da ga Bog ne vidi i ne čuje. Sva njegova djela prožeta su vjerom u vječnost jer zna da smo na ovome svijetu samo gosti, tu se nećemo zadržati, niti ćemo biti predani u ništavilo na kraju ovozemaljskog puta.
Ulazak na uska vrata
Naša budućnost nije prolazna, materijalna, naša je budućnost vječna. Bog, naš Otac, kao što svaki otac brine za budućnost svoga djeteta, brine za našu vječnost. On nas nije stvorio i ostavio da se sami snalazimo. Njemu je važan svaki čovjek, želi se sa svakim susresti u Nebu.
Isus u prispodobi uspoređuje Božje kraljevstvo s kućom u koju će gospodar (Bog) pustiti samo neke, drugi će ostati ispred vrata. A ispred je plač i škrgut zubi. U kuću gospodara ulazi se na uska vrata, kroz koja neće moći svi ući (usp. Lk13,22-30). Ova nas slika pomalo plaši, jer hoćemo li mi uspjeti ući, hoće li nam gospodar reći kako nas ne poznaje, ili će nas ipak pustiti? Božja milost uvijek je u čovjekovu korist, on želi da se svi mi nađemo s prave strane vrata i to nam je omogućio žrtvom svoga Sina. Ali i mi moramo uraditi svoj dio. Prihvatiti njegovu ponudu i živjeti tako da koračamo prema Nebu. Razmišljajući o ovoj slici iz Isusove prispodobe lako odlučujemo da se želimo naći u kući Očevoj, ali tada slijedi drugi dio odluke: uskladiti svoj život s odlučenim.
Bog je milosrdan i pravedan, kod njega nema privilegiranih, nego svi imaju jednake šanse. Zato u njegovu kuću mogu ući ljudi sa svih strana svijeta, ali kroz uska vrata, dakle potrebno je ipak zadovoljiti neke kriterije.
Otac nas odgaja
No živjeti tako da zavrijedimo radost u Nebu često je teško, zato će mnogi tražiti ulazak, ali neće ući. Svi će u konačnici željeti naći se s Bogom u Nebu. Ipak to neće uspjeti svatko, jer je borba za taj ulaz ponekad suviše naporna. Živjeti prema Božjoj riječi preteško nam je, zamara nas. Ne želimo nikakve stege ni zapovijedi, ne želimo da nam netko drugi određuje što činiti. Tako funkcionira život u ovome svijetu. Biti što neovisniji mjerilo je uspjeha. Više se cijeni onaj tko ima hrabrosti raditi što želi, nego onaj tko sluša i slijedi neke norme i pravila.
Ali djeca smo Božja, zato nas Bog odgaja. I kao što piše u Poslanici Hebrejima: »Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli. Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti« (Heb 12, 7.11).
Bez Božjeg odgoja naša vječnost bila bi u pitanju. Čovjekova slaba narav odvodi ga stalno na stranputice, koje više cijene prolazno od neprolaznog. Zato je potrebna poslušnost Božjoj riječi, vjernost njegovim zapovijedima. Kada je najteže, tada je najvrjednije. Ne želi nas Bog kinjiti, poniziti ili učiniti manje vrijednima jer nam daje zapovijedi i traži život prema njegovu nauku. On nas samo želi u svome kraljevstvu, do kojega nije lako doći u šumi zavodljivosti ovoga svijeta. Ne može zalutati samo onaj tko ostaje vjeran uvijek, a ostati vjeran može onaj tko zna prema kojem cilju hodi. Nije nas Bog stvorio da bismo propali, naše je mjesto u njegovu kraljevstvu. On nas za to odgaja, kako bismo stigli k cilju svoga puta.
