»Putuj Europo, nemoj više čekati na nas...«, riječi su jedne pjesme napisane prije više od 20 godina. I kao da smo tih 20 godina bacili u vjetar, jer i danas smo tamo (možda i dalje) gdje smo bili kada su pisani stihovi za pjesmu »Putuj Europo«. Negdje smo zaostali, spotaknuli se, zalutali... Toliko, da četiri godine čekamo pomak u pristupnim pregovorima, ali nam se nikako ne da. Stalno nas sumnjiče da mi baš i nismo zagovornici europskih ideja za koje se deklarativno zalažemo, da nam baš i ne ide pod kapu neovisno sudstvo, slobodni mediji, popis birača koji za početak stvara ravnomjerne preduvjete za koliko-toliko fer izbore, da nam baš i nije milo društvo bez korupcije, pogodovanja i nepotizma. Drugim riječima, sve ono što su ključne vrijednosti europske demokracije (ali da se ne lažemo, ima i tamo sivih zona), nekako nam baš i ne paše. I čini se više ne prolazi ono: »Mi sada stvarno hoćemo, vjerujte nam na riječ«, već se traže konkretne odluke, napredak. A kako se ono što se očekuje od Srbije uvelike razlikuje od onoga što smo spremni uraditi, čini se i kraj godine za otvaranje novog klastera dalek je i teško dostižan cilj.
I tako ćemo, među zemljama koje se bore za ulazak u Europsku uniju, i dalje biti pri samom dnu, mjereno po tome koliko brzo se ispunjavaju standardi i zahtjevi Europske unije i otvaraju novi klasteri.
A i Europsku uniju zaokupile su vlastite krize (jer nije ni tamo idealno, ni u unutarnjoj ni u vanjskoj politici), pa je bavljenje potencijalnim članicama postalo sporedno, dok se ne počisti vlastito dvorište. Bavljenje stabilnošću na Balkanu i oko njega, sada je na čekanju.  
Z. V.