Ovotjedna fotografija stara je više od 80 godina i prikazuje svatove u Gibarcu. Svatovi su u tom srijemskom selu trajali nekada i po sedam dana. Jedan od svatovskih običaja je čaša, zabilježen još u IX. stoljeću. Čašu su pjevale mlade djevojke i mlade snaše, nakon svatovskog ručka u kući mladinih roditelja. Naime, svatovi su se okupili ujutru, obično prije 9 sati. Svirači bi u kući mladenke i u kući mladoženje s čajom (mladoženjinim zetom) išli po kuma i staroga svata. Zatim bi svatovi krenuli po mladu. Nakon kupnje mlade i blagoslova mladenaca, od strane mladinih kumova i roditelja, išlo bi se na vjenčanje, prvo u općinu, a zatim u crkvu. Nakon vjenčanja i sakramenta ženidbe, svatovi su otišli na ručak u kuću mladenkinih roditelja. Župnik nije vjenčavao mladence nedjeljom. Taj običaj svatova subotom i nedjeljom odomaćio se u Gibarcu tek koncem 60-ih i početkom 70-ih godina prošloga stoljeća.
Kada bi se za vrijeme ručka poslužilo pečenje, pjevalo bi se: »Pečenje je od mladih prasica, uz to ide kupus salatica«, a nezaobilazno uz to ide i vino. Djevojke i snaše nosile su tacnu i na njoj bocu i čašu ukrašene sezonskim cvijećem i asparagusom. Išle bi od jednog do drugog uzvanika. Prvo kod onih koji su obnašali svatovske dužnosti. Svaki gost je ponuđenu čašu vina morao popiti i naravno platiti. Tako prikupljeni novac bio je njihov dar mladenki, odnosno mladencima. Grupa djevojaka i snaša odjevene u gibaračko svečano ruho, otišla bi prvo do kuma, pjevajući: »Pijte čašu mili kume, na vama je red. Red, red, red, u čaši je med«. Kum bi uzeo čašu, pogledao duž stola, podigao je u znak pozdrava i ispio je do dna. Tada bi na red došao stari svat, zatim domaćin, a nakon njega andžebule (mladoženjine sestre), čaja te mladoženja. Za razliku od kuma i staroga svata, mladoženja je ispijao čašu na tri ili četiri puta, kao da se stidi. Kada bi platio, grupa bi mu otpjevala refren: »Imam jednu curicu, rumenu ko ružicu, ja je volim kao Boga, života mi moga«. Zatim bi se čaša davala uglednijim gostima, jednom od rođaka koji je bio na visokom položaju ili nekome tko je imao položaj prema obrazovanju. Pjesma je imala svoju svrhu. Ako uzvanik nije dovoljno platio, ili nije popio vino iz čaše, pjevali bi mu: »Tko ne može popiti, ne mogao se pokriti. Ni sebe ni žene, ni dječice malene«.
Ovaj lijep običaj prakticirao se u Gibarcu u prošlom stoljeću kada su svatovi u ovom srijemskom selu trajali sedam dana. Danas je taj običaj nestao, a posljedni put predstavile su ga članice Zavičajne udruge Gibarac na velikom zimskom okupljanju Gibarčana i gostiju u povodu obilježavanja blagdana Sv. Vinka, zaštitnika vinara i vinogradara, sveca koga su štovali u svojem selu, koji je organiziran prije nekoliko godina u Čepinu.
S. D.
Priča o fotografiji
Svatovski običaji u Gibarcu – čaša
Najave