Svaki čovjek u sebi ima usađenu težnju za materijalnim posjedovanjem. Kada susretnemo nekog tko se ne bori za veću plaću, veću kuću i bolji položaj, mislimo kako s njim nešto nije u redu, jer uvijek treba težiti za boljim i većim. To se zove ostvarenjem snova. I tako svi jurimo za bolje plaćenim poslom, za raznim luksuzima i pozicijama, a ovozemaljski život prolazi. Kada postanemo svjesni njegove prolaznosti, kao i svega drugog što je materijalno, možda će tada već biti kasno. Zato ove nedjelje Isus kritizira takve životne stavove (usp. Lk 12,13-21), a Pavao podsjeća kako treba izgledati život jednog kršćanina i na čega se treba usredotočiti (usp. Kol 3,1-5.9-11).
Brojne potrebe
Čovjeku uvijek nešto treba: treba mu hrana kako bi preživio, potreban mu je krov nad glavom, potrebno mu je i u što će se obući, a u posljednje vrijeme ljudima treba auto kako bi mogli stići do posla. Svaki dan je ispunjen potrebama za koje je nužno zaraditi novac. U početku smo zadovoljni skromnim stvarima, ali kako vrijeme prolazi i otvaraju se pred nama bolje mogućnosti, želimo sve veće i bolje od prijašnjeg, ponekad do te mjere da se fokusiramo isključivo na stjecanje, kako bi mogli što više uživati u lagodnosti, a nikada ne razmišljamo hoćemo li stići uživati i što je zapravo smisao čovjekovog života, što će biti s nama kada prođe naš radni vijek, kada dođe starost i kada dođe smrt. Ili, naše materijalno bogatstvo, hoće li ono dovijeka trajati, i što će nam ono značiti kada mi više ne budemo živi? Nisu se to pitali ni Isusovi suvremenici, pa ni ljudi prije njih iz starozavjetnog vremena. Zato Propovjednik sve ovo zemaljsko, a osobito trud oko materijalnog bogatstva smatra ispraznošću: »Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio?« (Prop 2,21-22). Kada dođe vrijeme čovjekova preseljenja s ovoga svijeta, ništa materijalno što je stekao ne može sa sobom ponijeti, nego samo ono duhovno. Već je na to upozoren starozavjetni čovjek, da fokus u svom životu prebaci s materijalnog na duhovno, da ne stremi za bogatstvom, već za duhovnom izgradnjom, koja ne može postojati bez čovjekove veze s Bogom.
Bogatiti se u Bogu
Isus upozorava: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.« (Lk 12, 15). Da pojača ovo upozorenje on dodaje u nastavku prispodobu o čovjeku koji se veseli bogatom urodu i blagostanju, ali mu Bog govori: »Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti? Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.« (Lk 12,20-21). I eto nam odgovora što je jedino u ovome životu važno, bogatiti se u Bogu.
Jeste, potrebno je raditi i zaraditi, ali to nije smisao našega života, to nije zarada koja će nas spasiti. Spasit će nas naše pristajanje uz Boga, naša okrenutost njemu i zajedništvo s njim, spasit će nas naša djela koja će pokazati da prihvaćamo Kristovu spasenjsku žrtvu na križu. Jer: »Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu!« (Kol 3,1).
Naš život je ograničen vremenskim trajanjem, a mi ne znamo koliko nam je vremena ostalo. Zato već danas počnimo razmišljati o blagu na Nebu, te prije svega drugog težimo za onim što je gore, jer to nam je za vječnost.