U nedjelju, 27. lipnja, proslavljena je Dužijanca u Maloj Bosni. Predvoditelji ove žetvene svečanosti bunjevačkih Hrvata bili su bandaš Nebojša Matković i bandašica Iva Poljaković te mali bandaš Mateo Tumbas i male bandašice Lucija Gabrić i Magdalena Merković. Upravo je u Maloj Bosni zanimljiva tradicija da imaju dvije male bandašice, što nije praksa u drugim selima. Misno slavlje predvodio je mons. Andrija Anišić.
Važnost zahvale i dijeljenja kruha
Nazočne je na početku mise pozdravio župnik Daniel Katačić riječima: »Dužijanca, zahvala za žetvu, nije samo zahvala za dobro obavljen posao i za fizičku hranu. Ne zaboravimo da žito koje smo ovrli, pretvoreno u brašno, služi i za to da od njega nastanu hostije – ta čudesna euharistijska hrana. Zato kad molimo u Očenašu za kruh svagdašnji, ne molimo samo za fizički kruh, nego i za ovaj duhovni. Isto tako kad zahvaljujemo za fizičku hranu, moramo Bogu zahvaljivati i za duhovnu hranu jer bi bez Svete Pričesti naša duša bila mrtva. Lijepo je to rekao naš otac Gerard, sin đurđinskih salaša koji je i sam živio od plodova bačkih njiva: ‘Bogataševo blago je u njegovu džepu, a moje je u svetohraništu!’. Također moramo paziti da od onoga što smo skupili u svoje ambare i žitnice ništa ne propadne. Što ti vrijedi da imaš sve, ako brat i sestra pored tebe nemaju ništa. Što ti vrijedi vekna kruha od novog brašna na stolu, ako tvoj susjed na svom stolu nema ni komad od tog kruha. Svečanost Dužijance podsjeća nas da je sve što imamo dar od Boga na čemu trebamo zahvaljivati. A zahvaljujemo Gospodinu samo onda ako smo nalik njemu, ako smo poput njega spremni podijeliti ono što imamo da bi svi bili siti. Sve je lijepo opisano u jednoj našoj pjesmi: ‘Bunjevci smo, dičimo se time, a Hrvat je naše pravo ime, na daleko poznata nam grana, rodila nas bunjevačka nana’. Dužijanca je nešto po čemu se uvijek može prepoznati da smo svoji na svome, da smo tu od davnina, da je naša povezanost s hrvatskom narodnošću stoljetna i da je ona neraskidivi pečat našeg identiteta. Stoga nam Dužijancu valja braniti, valja čuvati i valja nam se njome dičiti«, rekao je vlč. Daniel Katačić.
U svojoj propovijedi mons. Andija Anišić rekao je kako poljoprivrednici trebaju biti najveći stručnjaci u molitvi, budući da nitko ne gleda u nebo poput njih moleći se za svoj urod.
»Često naši paori nisu dovoljno nagrađeni za svoj trud, jer siju i žanju ne samo za sebe, već za mnoge druge. Zato im je potrebna naša molitva. Još jedan aspekt koji Isus ističe jeste ustrajnost u molitvi. Kao što je ustrajan molitelj bio Abraham, Isus želi da i mi budemo tako ustrajni u molitvi. Možemo svi posvjedočiti kako neke naše molitve nisu uslišane jer smo brzo odustali. Ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se, doista tko god ište prima, tko traži nalazi i onome tko kuca otvorit će se. Isus nas uvjerava da će uslišiti molitve onima koji su ustrajni molitelji«, rekao je Anišić.
Čast i privilegij biti bandaškim parom
Bandaš Nebojša Matković i bandašica Iva Poljaković su zajedno istakli koliko im je velika čast i privilegij biti predvoditeljima ove zahvale Bogu i što na ovaj način aktivno sudjeluju u očuvanju tradicije bunjevačkih Hrvata na ovim prostorima.
»Naradili smo ste, priprava je trajala nekoliko tjedana, spremali smo crkvu, ali sada kada vidimo plodove rada i ljude koji skupa s nama slave Boga, naše srce je puno. Vrijeme nas je poslužilo, nije bilo mnogo vrućine danas, mogli smo se skupa dostojanstveno posvetiti slavi Boga«, rekao je Nebojša Matković.
Navečer se po tradiciji održalo Bandašicino kolo u dvorištu župe u Maloj Bosni.
I. U.
