Život vjernika ne može se zamisliti bez molitve. I moli se čovjek često, svakoga dana, osobito kada se nađe u nevolji, kada želi ostvariti ciljeve koji iziskuju prevelike napore, pa zna da mu je Božja pomoć potrebna. I tako se ljudska molitva u konačnici svede na traženje onoga što nam je potrebno, ili mislimo da nam je potrebno. No, molitva nije samo traženje jer Bog nije netko tko je tu da bi ispunjavao naše želje. Molitva je mnogo više. Ona je obraćanje našem nebeskom Ocu, ona je razgovor s njim. Kroz taj razgovor čovjek se susreće s Bogom i spoznaje sebe, spoznaje svoju grešnost i malenost i tada molitva prestaje biti samo nabrajanje želja. Čovjek koji traga za Bogom i želi ga susresti doista s njime razgovara kroz molitvu, on u tom susretu, razotkriven pred Božjom svetošću, spoznajući svoju grešnost, moli za oproštenje i zahvaljuje Bogu za žrtvu na križu kojom je spašen, a onda zahvaljuje i za sve druge milosti koje prepoznaje u svome životu, ali i one koje ne prepoznaje, a zna da je od Boga obilato nagrađen za svoju vjernost.
Ljubav koja spašava
Ovonedjeljna riječ Božja podsjeća nas koliko je Bog prema grešnom čovjeku milosrdan, koliko mu je važno spasenje grešnika. Stoga nikad ne smijemo zaboraviti zahvaljivati za toliku nezasluženu milost koju smo primili.
»Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ« (Kol 2,13b-14). Kolika je to milost da Bog ljubi svoje stvorenje, koje se grijehom od njega udaljilo, toliko da šalje u smrt Sina, kako bi ponudio spasenje posrnulom čovjeku. Ni na jedan način čovjek nije zaslužio ono što mu Bog daje, pa ipak Božja ljubav ne dopušta propast za one koji ga ljube. Stoga čovjek treba biti zahvalan, neizmjerno zahvalan što se Bog za njega brine i osigurava mu vječno spasenje.
Predati sve u Božje ruke
Čitamo još u Starom zavjetu kako Bog ljubi pravednika, te ne želi njegovu propast. Zbog nekolicine nevinih bio je spreman od propasti spasiti Sodomu. Starozavjetni čovjek bio je svjestan iskazane milosti Božje, zato ga je hvalio i slavio »Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost« (Ps 118,2b), ali i usrdno molio: »Gospodine, tvoja me desnica spašava! Gospodin će dovršiti što započe za me! Gospodine, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svojih ne zapusti!« (Ps 118,7b-8). Iako Gospodin zna što nam je potrebno, on želi da mu pokažemo povjerenje, da računamo s njime i njegovom zaštitom, da vjerujemo kako on zna i može učiniti onako kako je najbolje za nas i naše spasenje. Zato Bog želi naše molitve, ali ne kao recitiranje potreba i želja, nego uranjanje u zajedništvo s njime, kroz koje ćemo mu, u potpunom povjerenju i predanosti, iskazati svoju zahvalnost i sve ono što nas tišti predati u njegove ruke.
»Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 13). Isus nas ovim riječima podsjeća da nas Otac nikada ne napušta, čak ni onda kada nam se čini da naše molitve do njega ne dopiru, da smo usamljeni u svojim brigama i patnjama. Otac je tu, gleda i sluša. Važno mu je naše povjerenje, važno mu je da u njegove ruke stavljamo sve što nam je na srcu s pouzdanjem da će on sve to izvesti na dobro, pa i onda kada se u prvi mah ne čini tako. Na ljubav Očevu trebamo odgovoriti ljubavlju i povjerenjem, a neće nam to biti teško ako smo svakodnevno s njime povezujemo u molitvi.