To sada već polako podsjeća na paralelni život: dok lokalna vlast organizira manifestacije u čast vina, Slobodni građani Subotice iz inata piju pivo na ulici; dok se lokalna vlast diči što su upravo Palić i Subotica domaćini Festivala europskog filma, Slobodni građani Subotice gledaju dokumentarce ispred zgrade Suda. Prvi iz proračunskih sredstava, što će reći o trošku građana, drugi u vlastitoj režiji, što će reći o svom trošku.
Da, upravo pred službeni početak Festivala europskog filma Slobodni građani Subotice upriličili su Večer inatskog filma, nastavljajući tako praksu da se građanski prosvjed obogati »alternativnim sadržajima«. I bez uobičajene medijske potpore koje najavljuju slične događaje, uglavnom preko društvenih mreža ili po sistemu od usta do uha skupio se u subotu, 12. srpnja, iznenađujuće veliki broj Subotičana željnih da i na ovaj način pokažu za što su i protiv čega su. Sama atmosfera u sjećanje je prizvala kombinaciju najpozitivnijih elemenata nekoć globalnog hipi pokreta (što je i inače česta slika na prosvjedima), gledanja filmova na otvorenom (umjesto automobila dobro su došli i bicikli i skuteri) i ozračja na palićkoj Ljetnoj pozornici. Ljudi su, dakle – pojedinačno ili familijarno – posjedali na travu (oni »u prvim redovima«) ili pak stojećki, mnogi od njih s unaprijed pripremljenim grickalicama i pićem, došli odgledati ono što su sami režirali tijekom osam punih mjeseci, otkako su izašli na ulice.
Program je zaista bio reprezentativan: u razmjerno kratkim dokumentarnim filmovima nizale su se scene za koje čovjek, zbog njihove brojnosti ili pak podsvijesti, ima dojam da ih je već zaboravio. Tek slike fušeraja nadvožnjaka kod Pionira ili pak one kod nove fontane u središtu grada u momentu probude svijest o tome u kakvom okruženju živimo, tko nam to i što nam to radi. Kao šlag na tortu, kako je to kod nas već odavno praksa, poslužilo je izrugivanje i vrijeđanje nositelja vlasti spram prosvjednika kao oprobani recept zamjene teza kada se postavi jednostavno pitanje odgovornosti. U konkretnom slučaju poslužio je gradonačelnik Stevan Bakić, odnosno njegove kvalifikacije da su dekani subotičkog Ekonomskog i Građevinskog fakulteta najobičnije bitange, pa onda i fukare. Već samo njegovo pojavljivanje na ekranu izazvalo je salve pogrdnih uzvika, zvižduka i opće negodovanje, uglavnom sliku kakvu smo (na filmu ili u literaturi) viđali na počecima modernog kazališta ili pak nakon završetka Drugog svjetskog rata: glasni komentari i negodovanje priprostog puka na pojavu negativnih likova. A za Subotičane na građanskim prosvjedima gradonačelnik je u toj ulozi, iz tko zna kojih razloga, na mjestu broj jedan. Da je u tim trenutcima pločnikom prolazila skupina slijepih ljudi, vjerojatno bi pomislili da su zalutali i da ih je put nanio na gradski stadion u vrijeme odigravanja neke značajne utakmice. Ali, ne: nakon Bakića svoje zasluženo mjesto u ovom kolažu kratkih dokumentarnih filmova (uglavnom u produkciji studenata s beogradskog Fakulteta dramskih umjetnosti) dobili su i, naravno, Aleksandar Vučić, Ana Brnabić, Slavica Đukić Dejanović, pa medijski giganti poput Željka Mitrovića i Dragana J. Vučićevića. I svi oni, naravno, uz istu reakciju, čije detalje nije primjereno prepričavati osobama ispod 18 godina.
Što nam sve ovo govori? Govori nam da su u Subotici, ali i u čitavoj državi, stvoreni čvrsti temelji za gradnju neke buduće vlasti, različite od ove, i da je vrijeme pokazalo da se gabariti tog prostora sve više šire. Jer, u situaciji kada su se studenti s ulica povukli na fakultete, kada su se poljoprivrednici vratili na njive ne bi li pozavršavali poslove oko žetve, kada veliki broj građana godišnji odmor koristi za ljetovanje... kružne šetnje, ispijanje piva iz inata ili pak motivski isto gledanje filmova događaji su koji zacijelo nerviraju ne samo Informerom drogirane građane nego i one na koje se to jedino i odnosi: odgovorne. A to je svakako vlast, i to na svim nivoima.
Stoga i svi ti antisrbi, teroristi, ustaše, nacisti i huligani – među kojima ne manjkaju ni malodobne osobe – ustrajno i uporno svakom svojom akcijom prave nove korake da se slike Novog Sada, Kragujevca, Kraljeva, Niša, Beograda, a sada i Užica, iz borbe građana protiv instrumenata države pretoče u novi film u kom su sami sudjelovali i koji jedva čekaju da ga na miru odgledaju. Radni naslov mogao bi glasiti Sloboda – iz inata.
Z. R.