Ovog tjedna, točnije 1. srpnja, napunilo se 12 godina kako je Hrvatska postala članica Europske unije. Ako se gleda što je za tih 12 godina Hrvatska dobila, onda su najkonkretniji podaci oni iskazani u brojkama. I neću ih sada nabrajati u nedogled. Evo samo najupečatljivijih: 16,7 milijardi eura više  Hrvatska je dobila od EU nego što je vlastitih sredstava uplatila u proračun Europske unije, BDP je s nešto više od 16.000 eura porastao na 30.000 eura, a nezaposlenost je smanjena za četiri puta. Jeste da se kod tog smanjenja nezaposlenosti mora znati i da je ulazak u EU otvorio radnicima iz Hrvatske nova tržišta s bolje plaćenim poslovima, što je naravno izazvalo migraciju radne snage s hrvatske burze rada.
Europska unija je idealna, neki obećani raj ne zemlji? Naravno da nije. I hrvatski političari (i ne samo oni) imaju ljepljive prste, omakne im se da u poslovima gdje se troši državni (ne daj, Bože, europski) novac  pogoduju nekom svom rođaku, prijatelju; da zaborave da su na razne dužnosti došli zbog javnog a ne osobnog interesa. Neke je to koštalo gubitka visokih dužnosti, neke uhićenja, a neke čak i zatvora. To je standard Europske unije koji se traži od njezinih članica, bez obzira na to koliko su dugo u europskoj obitelji i kakvu političku, društvenu ili gospodarsku prošlost vuku za sobom.
Čini se da je bagaž koji kandidati za članstvo u EU vuku sa sobom toliko težak da se od ulaska Hrvatske u Europsku uniju vrata za nove zemlje članice ne otvaraju, jedva da se drže malo odškrinutim.
A priče iste godinama. Srbija je posvećena procesu europskih integracija, a Europska unija smatra da ujedinjene Europe nema bez Zapadnog Balkana. I tako iz godine u godinu. Bit će da je ključ u rečenici koju je ovog tjedna izgovorila europska povjerenica za proširenje Marta Kos: »Ključne reforme koje od vas tražimo nisu jednostavne. One se tiču ukorijenjenih struktura moći i interesa i zahtijevaju duboku društvenu transformaciju«. A mi to baš i ne bismo. 
Z. V.