Nije tome prošlo tako puno vremena, ma ni jedan ljudski vijek, kada su najveći skeptici smatrali da će zbog pojave televizije kazališta diljem svijeta polako utihnuti, sve do njihovog konačnog gašenja. Ista predviđanja iste kategorije ljudi bila su i u vezi s novinama i knjigama kada je internet omogućio njihovo elektroničko čitanje. Dobro, kazališta su kako-tako preživjela, ali je činjenica da se novine i knjige sve manje kupuju jer nove generacije sve vole instant i u skraćenoj formi: i novinski članak i poveću lektiru.
U obranu knjige, zapravo pisane riječi općenito, kod nas je odnedavno stao Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, odnosno njegova donedavna ravnateljica Katarina Čeliković. U izvještajima koje su prenijeli poneki lokalni mediji, a koji se nalazi i na stranicama Hrvatske riječi, može se pročitati motiv i cilj izmještanja »knjižnice« na ulicu, što je samo po sebi čin koji ne zaslužuje ništa drugo do li pohvalu.
Mala slobodna knjižnica, knjižnica na otvorenom i kako li je već njeni inicijatori nazivaju, može se vidjeti i na prilazu crkvi svetog Nikole u Čakovcu kao i u mnogim drugim mjestima u Hrvatskoj i u Europi i služi za razmjenu knjiga, časopisa, zbornika i ostalih tiskanih izdanja, a ono što joj je posebna odlika jest da je pristupačna svima koji to žele! Mala slobodna knjižnica, prva takve vrste u Subotici, imat će – kako je i sama Katarina Čeliković rekla – istu svrhu: bez ikakvih obaveza, svatko tko prođe Ulicom Laze Mamužića i zastane pored broja 22 moći će iz nje uzeti ono što nudi ili ju obogatiti nekim svojim primjerkom.
Hipotetički gledano, i to samo kroz ljubičaste naočale, Mala slobodna knjižnica može postati mnogo više od početnog pridjeva koji u svom nazivu nosi. Može, recimo, postati mjesto na koje će svraćati pasionirani ljubitelji knjige kako bi međusobno razmijenili poruke što ih zanima, što bi tamo voljeli vidjeti ili pak što sami nude. Ako se takvo što i dogodi, nije nezamislivo da će se u pretincu Male slobodne knjižnice naći i poneka enciklopedija, rječnik ili pak klasik književnosti čiju vrijednost nisu pregazila ni stoljeća, ni televizija, ni internet. Uostalom, dovoljno je samo prošetati Buvljakom (najbolje subotom), i to onim dijelom gdje se prodaju starudije, pa vidjeti što se sve od knjiga nabacanih na gomilu može (pro)naći. I po kojim cijenama! Za 20, 50, 100 ili nešto više dinara može se kupiti stari naslov za koji se (ako ga uopće ima) u knjižarama plaća višestruko viši iznos. Stalni posjetitelji sajmova knjiga, u Beogradu ili Zagrebu svejedno, znaju da se ista transakcija može napraviti i na štandovima s antikvarnim knjigama gdje ih se također može kupiti po 50, 100 ili 150 dinara.
Iako nemamo podataka o tome koliko se u Subotici godišnje proda knjiga, pa čak niti o tome koliko ih se tijekom godine iznajmi u Gradskoj knjižnici, osnovano je pretpostaviti da mnogi naši sugrađani ljubav prema knjizi iskazuju i na način da ju čitaju, pa i kupuju. Osnovano je također pretpostaviti i da mnoge od njih čame po kutovima soba, postaju bezimene u kartonskim kutijama ili pak skupljaju još jedan sloj već odavno debele paučine na tavanima. E, upravo se na takvim mjestima krije potencijalno blago: od Marxovog Kapitala, preko sabranih djela Williama Shakespearea do Ključa nebeskog Leszeka Kołakowskog i još tko zna koliko bajki iz Kraljevine Lajlonije (istoga autora) krije se u već uobičajeno zaboravljenim kutovima mnogih domaćinstava i samo čeka da bude otkriveno i nada se novom vlasniku.
Mjesto za to sada pos-toji, zove se Mala slobodna knjižnica i kao takva može zamijeniti i svaki antikvarijat ili pak Buvljak, a da se ima svijest o tome kako je riječ o općem dobru, jer je sve besplatno i zasnovano isključivo na dobroj volji. Mala slobodna knjižnica stoga može postati mjesto svih Subotičana, pa i onih koji u naš grad dođu iz drugih sredina, gdje će se znanje istodobno i tražiti i nuditi, bez obzira na jezik i pismo, što Subotičanima i inače nije strano. Možda će upravo poneka skripta, kuhar ili knjiga o ljekovitom bilju pomoći nekom studentu, hedonistu ili pak onome tko pazi na svoje zdravlje da popuni rupu vlastitog neznanja. Uz već uobičajene slike vrećica s hranom, okačenim o ograde na prometnim mjestima u gradu, a namijenjenih onima koji ni za kruh nemaju, Mala slobodna knjižnica može vrlo lako poslužiti i kao narodna kuhinja za utoljavanje duhovne gladi. Ali, o njenoj sudbini – dobroj ili lošoj – odlučit ćemo isključivo mi sami. Svatko ponaosob.
Z. R.