Ima tako trenutaka kada se u čovjeku osjećaji toliko pomiješaju da ne zna je li suza potekla zbog tuge ili sreće. Jedan od najkarakterističnijih uzročnika takvog stanja zacijelo su vijesti o bolesti djece, odnosno javni apeli da im se pomogne putem slanja sms-a ili pak uplatom na određeni račun.
Takav jedan događaj, u moru svakodnevnih istih, zbio se u nedjelju, 15. lipnja, kada su Žedničani organizirali kuhanje i pečenje na otvorenom kao vid humanitarne akcije za pomoć njihovom četverogodišnjem sumještaninu Mateu Poljakoviću koji boluje od cerebralne paralize i za čije je liječenje potrebno 130.000 eura. Po riječima onih koji su bili, kuhala se riblja čorba, gulaš, pekli prasići..., a svatko je za obrok izdvojio koliko je mogao ili htio dati. Prema informacijama organizatora, toga je dana, za Mateov četvrti rođendan, prikupljeno 1.259.700 dinara, odnosno nepunih 11.000 eura. Kako i jedni i drugi kažu, iznos bi sigurno bio veći da istoga dana u Maloj Bosni nije bilo proštenje, a i u još nekim prigradskim naseljima bilo je lokalnih događanja.
Suza, i to ona mješavina tuge i bijesa, čovjeku kane kada mu na um padne odnos društva spram pojedinca, a još se više uskomeša kada se zna da je riječ o djetetu i njegovim nemoćnim roditeljima da mu pomognu. Nije ovdje samo riječ o državi i njenim institucijama, nije riječ ni o lokalnoj samoupravi niti pak o moćnim kompanijama ili pojedincima – riječ je o svima zajedno, jer je zapravo riječ o njihovoj pasivnosti i indolentnosti da i sami nešto učine kako bi pomogli u sličnim situacijama. Primjera radi, zašto umjesto Žedničana sličnu akciju ne organizira Grad Subotica, i to uz svesrdnu pomoć medija, pa makar i ta akcija, kao što je bila ova u nedjelju, bude upisana tek kao jednokratni čin milosrđa proizašao iz akta dobre volje? U sređenijim okolnostima stvar s pomoći najugroženijim kategorijama stanovništva, a oboljela djeca sigurno zavrjeđuju biti na vrhu prioriteta, mogla bi i trebala izgledati puno drugačije od kuhanja i pečenja na otvorenom i računanja na samilost građana. Za takvo što je, naravno, potrebna institucionalna koordinacija, a jedan od prvih koraka bio bi izrada lokalnog registra onih kojima je pomoć potrebna, od lokalne samouprave, preko zdravstvenih i socijalnih institucija, pa do ministarstava zdravstva i onoga za socijalnu zaštitu. Pa nakon toga stvaranje fonda iz kog bi se financirali promptni i najugroženiji slučajevi. Takvo što, naravno, na papiru kod nas već postoji, a funkcionira na već opisani način: slanjem sms poruka, uplatama na žiro račun ili pak u vidu humanitarnih akcija. Dakle: država uredila da građani brinu sami o sebi.
Suza, i to ona najčistije sreće, krene čovjeku na oko kada vidi koliko je još u ljudima ostalo humanosti. Mnogo je puta do sada izrečeno da je jedan od najvećih rezultata studentskog prosvjeda, koji je započeo koncem jeseni prošle godine, upravo probuđena pozitivna energija kod ljudi. Vidjeli smo to širom Srbije, pa smo tako mogli vidjeti i samoorganiziranost i srdačnost Malobosnjačana, Tavankućana, Đurđinčana, Mirgeščana... Ipak, u svemu tome, rekli bismo ne bez razloga, prednjače Žedničani. Za razmjerno kratko vrijeme, koliko je period od pol godine, stanovnici ovoga mjesta učinili su to da su se sami trgli iz letargije i vratili međusobno povjerenje: među najorganiziranijima su kada je riječ o sudjelovanju na prosvjedima, kako onim u Subotici tako i izvan nje; učinili su skoro pa nezamislivo – i prije dolaska policije nedavno su rastjerali huliganske bande iz redova navijača Partizana i Crvene zvezde koji su njihovo mjesto odabrali za međusobnu tučnjavu i na taj način ne samo stali na stranu normalnih građana nego svojim »djelovanjem« obranili njihovu čast. Akcija koju su u nedjelju organizirali, a kojoj su se, također kuhanjem, priključili i mještani Novog Žednika samo je niska na njihovom biseru ljudskosti koju pokazuju na najjednostavniji mogući način: spontano i od srca. Kada tome pridodamo i činjenicu da su jesenas također imali istu akciju za pomoć Mateu i njegovim roditeljima i da su tom prilikom prikupili nešto više novca nego u nedjelju, onda... Onda ni pomisao da, samo kada bi lokalna samouprava to ustanovila, ne bi bilo nimalo dileme oko toga kome bi pripala prva godišnja nagrada za »Naj-selo«. Za čistoću duše i veličinu srca.
Z. R.