Ljudi su uvijek težili jednakosti. Klasne i bilo koje druge razlike izazivale su sukobe, koji su nerijetko prerastali u ratove. Mnogi borci za ljudska prava pokušavali su i još pokušavaju učiniti svijet mjestom u kojemu su svi jednaki, u kojemu svi imaju ista prava bez obzira na različite pripadnosti, fizičke ili neke druge karakteristike. No, slabo se u društvu bilo što mijenja. Uvijek postoje oni koji su zbog nečeg povlašteni i oni koji se za sebe mogu teško izboriti. To rađa uvijek novim patnjama onih koji nisu krivi za svoju lošu poziciju u društvu. Ali utjeha za svakog vjernika je da su pred Bogom svi isti. On ne gleda na čovjekov stalež, imanje, društvenu poziciju, već na čovjekovo srce. On je za svakoga umro na križu i svima je ponudio spasenje, a tko će prihvatiti ponudu ovisi od njegova načina života, od njegove vjere i opredijeljenosti za Krista, a ne od društvenog položaja. To je bila novost kršćanstva nakon što su apostoli počeli naviještati Radosnu vijest. Kršćanstvo je bilo jedino mjesto gdje su svi bili ravnopravni u vrijeme velikih klasnih razlika i velikih društvenih nepravdi. Utješno je bilo negdje se osjećati jednako vrijednim kao i ostali, osjetiti da nije pogaženo tvoje ljudsko dostojanstvo i da više vrijedi ono što je u srcu, nego ono što se može kupiti.

Naše zajednice

Kristov nauk ostaje uvijek isti i Božja ljubav za svakog jednako velika. I danas vrijede Pavlove riječi: »Svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu!« (Gal 3, 26-28). Ta je jednakost nekada u kršćanskim zajednicama zaista postojala. To je bio jedan od razloga zbog kojih se kršćanstvo nezaustavljivo širilo, unatoč progonima. To je i izazivalo netrpeljivost kod protivnika, jer oni moćniji uvijek žele imati podložnike. Jednakost im ne odgovara, tako je i danas. No danas, kada je kršćanstvo rašireno po cijelom svijetu i ono je u opasnosti da duh svijeta zavlada u njemu, da se kršćani ne tretiraju isto, jer društveni kriteriji počinju praviti razlike i među vjernicima. Zato ne smijemo nikada zaboraviti da smo svi jedno u Kristu, da smo svi jednako djeca Božja, te se trebamo jedni prema drugima odnositi kao prema braći i sestrama, jer to i jesmo. Nikada nitko u kršćanskoj zajednici ne smije osjetiti da je manje ljubljen, da je manje poželjan i da nije ravnopravan, osobito u odnosu na onoga tko ima više novca ili uživa veći društveni ugled. Svatko od nas je odgovoran za to, jer atmosferu u zajednici grade njezini pripadnici. I ako i sami želimo da smo ravnopravni, jednako prihvaćeni, to svojim ponašanjem i ljubavlju moramo pružiti i drugima. Tako su činili prvi kršćani, tako moramo i mi.

Ljubav

Živjeti istinski kršćanski nije jednostavno i često je društveno nepoželjno. Onaj tko slijedi Krista mora prihvatiti i križ: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom« (Lk 9,23). Odreći se sebe čovjek može jedino iz ljubavi, iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubav tada čini revoluciju u ljudskom životu i u društvu. Ona je jedina sposobna grliti križ. A kršćanstvo živjeti znači ljubiti, kao Krist, do križa, do krvi, ako treba, ljubiti bez predrasuda i sebičnih očekivanja. Kao prvi kršćani, u svakom gledati brata, jedino tako možemo svijetu donijeti novost Evanđelja, koju smo zaboravili jureći za svjetovnim stvarima, umjesto za Kristom.