Isus je prošle nedjelje govorio učenicima o ljubavi, i to ljubavi prema bližnjima. Ljubav prema bližnjima treba biti ono po čemu će svijet prepoznavati njegove učenike. Ove nedjelje nastavlja govoriti o ljubavi, ali ljubavi prema njemu, te isto tako to treba biti znak našeg prepoznavanja u svijetu.
Čuvati njegovu riječ
Evanđelist Ivan zapisao je Isusove riječi upućene učenicima: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla« (Iv 14, 23-24). Vrlo jasno i nedvosmisleno, tko ljubi Isusa čuva njegovu riječ. Za njega je to jedini pokazatelj ljubavi njegovih učenika. Vrijeme koje je proveo s njima bilo je vrijeme poučavanja i upućivanja u istinu. Nisu ga uvijek razumjeli, nisu uvijek mogli lako prihvatiti ono što im govori i na što ih upućuje. No, nitko ne razumije čovjeka bolje nego Bog. Tako je i Krist razumio njihove nesavršenosti, razumio je njihova očekivanja, shvaćanja i njihove mogućnosti. Zato je poslao Duha Svetoga koji ih je uputio u svu istinu, koji im je pomogao da shvate i prihvate ono što im je govorio dok nije otišao k Ocu. I tada kada su uz pomoć Duha Svetoga u sve bili upućeni, više nema opravdanja za neprihvaćanje njegovih riječi. Vrlo jednostavno: tko ga ljubi, čuvat će njegovu riječ. A Isus ljubav uvijek uzvraća ljubavlju. On obećava onome tko ljubi njega da će s Ocem doći i kod njega se nastaniti. Dakle, tko čuva primljenu riječ ostaje s Bogom u zajedništvu, ostaje zauvijek u Božjoj blizini.
Tako ljubav prema Bogu nije tek neka apstraktna emocija koja ne može biti dokazana ni pokazana. Ona se, kao i ljubav prema čovjeku, djelima dokazuje. A riječi koje su od Isusa primljene i treba ih čuvati, zapravo su Očeve. Tu se krije još snažnija vrijednost njihovog čuvanja jer nema većeg autoriteta od Oca. On je onaj koji šalje Sina zato jer ljubi čovjeka pa čovjek treba uzvratiti i djelima pokazati da i on ljubi Oca.
Pokazati ljubav prema Kristu
Učenici su razumjeli ovaj zahtjev i pokazali Isusu da ga ljube jer su sve što ih je naučio i sve što je od njih tražio ispunili, a naposljetku za njega i svoj život žrtvovali. A na nama je da i mi, Isusovi učenici dvadeset i prvog stoljeća učinimo isto. Da bismo mogli čuvati Isusovu riječ prvo je moramo dobro poznavati. Često mislimo kako je dobro poznajemo, a to je površno znanje, neko dječje poznavanje s vjeronauka, pa je i percepcija Božje riječi ostala na nekom dječjem nivou. Ne smijemo to dopustiti. Božja riječ se treba neprestano čitati i proučavati, treba joj stalno posvećivati pozornost i dopuštati Bogu da nam i danas kroz nju govori. To je put da je čuvamo i drugima predajemo.
A kada je upoznamo, često nam je teško sve čuvati jer nam se nešto ne sviđa, nešto smatramo preteškim, nešto zastarjelim, za naš način života neprimjerenim. Onda napravimo selekciju, odvojimo prihvatljivo od neprihvatljivog i čuvamo samo jedan dio onoga što smo odabrali da nam se sviđa. To nije ono što Krist od nas želi. Mi želimo da je on s nama, želimo da nas štiti, da čuje naše molitve, da ih usliša, da baštinimo plodove njegove žrtve koju je podnio iz ljubavi za nas. Ako sve to očekujemo i računamo na njegovu ljubav, onda trebamo uzvratiti. Trebamo čuvati njegovu riječ i kad je teško, kad zahtijeva žrtvu, kad nam i nije baš po volji, trebamo, jer je to način kojim pokazujemo ljubav prema svome Spasitelju.
