Još se nalazimo u uskrsnom vremenu. Uskrs je za čovjeka spasenje, a poruka ovog događaja je ljubav, neizmjerna ljubav Stvoritelja prema svome stvorenju. Tom porukom ljubavi odzvanja i Božja riječ pete vazmene nedjelje.
Bog je ljubav
Bog je ljubio čovjeka od samog početka. Stvorio ga je iz ljubavi i o njemu brinuo. Usmjeravao ga je pravim putovima, a kada bi čovjek odlutao, on ga je strpljivo čekao i nastojao vratiti u svoj zagrljaj. Cijela povijest spasenja povijest je ljubavi Boga prema čovjeku, čak i onda kada čovjek zaboravi na Boga i odbaci njegovu ljubav. On se ni u jednom trenutku nije umorio od ljubavi i praštanja, od odgajanja svoga naroda za veće i ljepše što ga čeka u vječnosti, ako budu hodili njegovim stazama i slušali njegove zapovijedi. Ljubav Božja išla je dotle da je u konačnici žrtvovao svoga Sina jedinorođenca da spasi posrnulog čovjeka i osigura mu život vječni. Zato, iako čovjek Boga ne može ni na jedan način opisati i definirati, jer on nadilazi sve ljudske pojmove, ipak je najpribližnija definicija Boga da je on ljubav. Ali ne ljubav kakvu čovjek poznaje, koja je ipak sebična, traži svoje i poznaje granice. On je ljubav kakvu čovjek nigdje drugdje ne može iskusiti nego jedino u susretu s njim.
Božja ljubav mijenja čovjeka, čini ga novim, drukčijim, jer Bog čini sve novo. Tko dozvoli biti zahvaćen tom ljubavlju dobiva novo srce, kao što kaže Prorok, srce koje je i samo sposobno ljubiti na mnogo ljepši način, negoli to može bez Božje blizine. Ljubav je ono po čemu se kršćani prepoznaju u svijetu; tamo gdje nema ljubavi, tamo onda nema onih koji su Kristovi, zaista Kristovi, tamo nema onih koji žive u Božjoj blizini, otvoreni njegovoj ljubavi koja ih mijenja i preobražava.
Zapovijed ljubavi
Isus prije nego što se predao u smrt, u posljednjoj pouci svojim učenicima na Veliki četvrtak govori: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge« (Iv 13,34-35). Iako naizgled vrlo jednostavna, ova zapovijed je teška i znakovita. Isus želi od svojih da budu poput njega, jer može li se kršćaninom zvati onaj tko se ne trudi sličiti Kristu? Trebamo ljubiti poput njega, a znamo kako je on ljubio. Prijateljevao je sa siromašnima, bolesnima, grješnicima, vraćao im nadu, davao nove prilike, iako je znao da će mu to zamjerati viši slojevi društva. Ljubav je pobijedila brigu o ugledu, brigu za sebe, što mi često ne dopuštamo da se dogodi. Ljubimo, ali ne prelazimo neke granice koje društvo nameće, a što je tu ljubav? I na kraju, ljubi toliko da ne žali ni svoga života. Odlazi svojevoljno u muku, u smrt. Zna i sam da uz takvu smrt ide poniženje, odbačenost, poruga, sve ono što nitko ne želi doživjeti. Ali on na to pristaje, jer je to jedini način da spasi čovjeka, koji je toliko ogrezao u grijehu, te ne vidi više pravoga puta. Krist s križa postaje putokaz, postaje najveći znak ljubavi za koji čovječanstvo zna. I taj Krist, koji ljubi do smrti, želi od nas da ljubimo kao on.
Tako savršeno ljubiti ne možemo, ali se možemo truditi biti mu što sličniji. To je velik napor koji čovjek nije u stanju sam izvesti, no ako živi u Božjoj blizini, ako je otvoren Božjem djelovanju, Bog će ga učiniti sposobnim da ljubi tako da svijet u njemu prepozna kršćanina. Onaj tko ljubi bez kriterija, bez rezerve i bez granica, donosi smisao u ovaj svijet, donosi Krista drugom čovjeku, a to je naše poslanje.
