Dva tjedna pred Cvjetnicu u Sonti je organizirana izložba starih svetih slika, krunica, molitvenika, uskršnjih ukrašenih jaja, pletenih kolača, košarica i ubrusa (taraka). Naime, u Sonti se još uvijek na Uskrs ujutro u šest sati nosi hrana u crkvu na blagoslov, na svetenje kako se to kaže kod nas, u košaricama od pruća prekrivenih svečanim uskršnjim tarkima.
Oni su svi od srvijana, platna nekada davno tkana u domaćinstvima. Potka (pučica) kao i osnova (snova) su od pamučnih niti (vula). Njihova izrada bila je vrlo zahtjevna. Samo rijetke ženske osobe tkale su srvijan. Takvih osoba u Sonti više nema pa se tako novoistkani srvijan ne može naći. Još uvijek ga ima u narodnim nošnjama, starim svatovskim ubrusima, ponjavama (prekrivačima za krevete) i uskršnjim tarkima. Svečana narodna nošnja, plećci, skute, košuljci, muške košulje i gaće rade se samo od srvijana. Još uvijek se vade komadi i metri iz ormara i starovirskih sanduka. Prodaju se i kupuju, razmjenjuju, pa se i kvare ponjave koje više nemaju svrhu a dobro dođu za izradu narodnih nošnji. Čak više nema niti jedna osoba koja zna kako se to izrađivalo, odnosno tkalo.
Srvijan je besprijekorno bijele boje, rebrast, a po izgledu malo podsjeća na suvremeno krep platno. Neravno je, tj. ima ispupčenja u obliku kockica kombiniranih s nešto ravnih površina. Prema tim neravninama dobija ime, pa tako imamo »ponjave na karte« ili srvijan »na kockice«. Postojalo je više naziva za srvijan, ali su se i oni izgubili. Srvijan se prije pojave deterdženata za pranje prao samo domaćim sapunom i kišnicom, a danas deterdžentima. Prilikom pranja ne smije se trljati već samo gnječiti, stiskati i otpuštati rukama, ne prejako da se ne unište »rezbarije« na njemu ili se pere pomoću spužve. Ni slučajno se ne smije glačati jer bi se izgubio »reljef« na njemu. Jedan je od težih materijala, ali je vrlo podatan za vezenje što se i vidi na šokačkim nošnjama.
Na našoj protekloj izložbi mogli su se vidjeti najčešće vezeni (šlingovani) tarki od srvijana. Na njima su motivi raspeća, anđela, crkve, hostije, jaja, zeca, pilića kao i raznobojnog cvijeća. Mogu biti ukrašeni perlama (pulama), a obrubljeni su bijelom čipkom, također ručno izrađenom (eklovanom). Mogu biti potpuno bijeli, kod kojih do izražaja dolazi ljepota samog srvijana i obrubljeni čipkom kao što je baš ovaj na fotografiji.
Ovaj uskršnji tarak je obiteljsko naslijeđe. Komad platna – srvijana preostao iza izrade ponjava »na karte« dobila je moja svekrva Kata Silađev (1921. – 2010.) pred Uskrs ranih četrdesetih godina XX. stoljeća od svoje majke, kada se udala i postala »svoja gazdarica«. Izradila je čipku, prišila je i tarak je mogao na svetenje. Tarak je obavio mnoge Uskrse dokle god je ona bila u snazi ići na blagoslov svečanog uskršnjeg fruštuka. Meni se uvijek dopadao. Nalazila sam u njemu ljepotu baš zbog jednostavnosti, pa ga ponosno nosim na svetenje već skoro četrdeset godina. 
Ruža Silađev