Čovjek u sebi nosi težnju za otkrivanjem smisla, težnju za srećom i ljubavlju. Ponekad cijeli život potroši u potrazi za istinama koje mu otkrivaju tajnu njegova postojanja. S druge strane, bježi od smrti, ne želi ostarjeti, jer starenje dovodi do svršetka ovoga života, a to čovjeka užasava. Taj strah od smrti dolazi od mnoštva pitanja na koja on sam ne može pronaći odgovore. I u svim tim potragama za odgovorima koji su čovjeku skriveni, u potrazi za smislom koja se ponekad čini uzaludnom, ljudi se oslanjaju na svoje ili sposobnosti nekih drugih ljudi, koji nude privid odgovora, privid sigurnosti i privremena rješenja. A kao da što više zna i ima, čovjek upada u veći besmisao, obuzet većim strahovima i tjeskobama, dok su istovremeno crkve prazne, a kršćanstvo u modernom svijetu nepopularno i sve češće odbačeno kao zastarjelo.
No, može li ostarjeti istina, može li biti nepotrebna poruka ljubavi koju nam daje Evanđelje? Kako može biti nepopularno spasenje? U Bogu se kriju odgovori na sva pitanja koja tište modernog čovjeka, ali ih on ne nalazi, jer ne traži Boga. U Bogu je mir, u njemu je spasenje. Zato, kada čovječanstvo počne tražiti Boga, pronaći će ga. Tada neće biti toliko nesretnih, uplašenih i tjeskobnih. Pavao je to shvatio u prvom susretu s Kristom, te je život posvetio tome da i drugi, poučeni njegovim iskustvom, potraže Krista, zažele susresti ga, jer će im taj susret promijeniti život.
Sve osim Boga je gubitak
Pavao Filipljanima piše: »Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem« (Fil 3,8). Pavla jedan susret s Kristom, onaj na putu u Damask, potpuno preobražava. On shvaća da je sve u ovom svijetu ništavno bez Boga i vjere. Zato i njegov život prestaje biti isti. Gubitak je činiti bilo što drugo, osim težiti k Bogu, svako znanje je prazno bez spoznaje Boga, koji nas usmjerava onom istinskom znanju da je pravi život tek nakon ovog i da nas tamo može odvesti jedino njegova milost. Pavao je radi Gospodina odbacio sve što je do tada bio, a bio je ugledan Židov. Sada, dok u korizmi težimo mijenjati se i odricati se za Krista, zapitajmo se jesmo li i mi spremni odbaciti sve radi Gospodina. Ne onako nešto simbolično poput slatkiša, kave ili cigara, ne tek na neko vrijeme, samo do Uskrsa, nego odbaciti staroga sebe, trajno, da bismo pronašli Gospodina i bili s njim. Što su drugo učinili apostoli kada ih je Isus pozvao da idu za njim, nego odbacili sve i odazvali se. Tko uistinu susretne Krista ne ostaje isti, mijenja se, ne može ne krenuti za njim i posvjedočiti svojom promjenom da je Bog onaj koji daje smisao svemu, koji odgovara na sva čovjekova pitanja i donosi mir.
Program obraćenja
Pavao je »zahvaćen od Krista«, kao i svi grješnici o kojima govore evanđelja. Zahvaćenost je novost života, pridizanje čovjeka iz gliba grijeha, izlazak iz mraka zabluda i vraćanje k onome koji ima riječi života vječnoga.
»Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu« (Fil 3, 13b-14). Ove Pavlove riječi program su njegovog obraćenog života, a trebaju biti i našeg. Dokle god želimo izmaknuti Božjem pozivu jer nas priječi nešto, dokle god ne smatramo najvećom nagradom milost Božju, nismo se obratili. Tko sve odbaci da bi Krista našao prestaje biti ogorčen i uplašen, zabrinut za sutra jer smisao i radost imaju svoj izvor u Bogu.