O vremenu korizme govorimo kao o vremenu obraćenja i pokore, no to je za nas vrijeme velikih milosti, vrijeme u kojemu se Bog raduje zbog nas. Ovonedjeljna Božja riječ ohrabruje nas da ustrajemo na putu promjena, koji smo započeli ove korizme, da nas ne obeshrabre padovi i teškoće na koje nailazimo, jer naš trud Bogu je iznimno drag.
Svi smo poput mlađeg sina
Četvrta je korizmena nedjelja, prošli smo već polovicu korizmenog vremena. Svatko tko je ozbiljno odlučio započeti svoje obraćenje i uhvatio se u koštac sa samim sobom i svojim manama, mnoge je teškoće i krize već do sada doživio. Osobito ako mu se čini da mu baš i ne ide dobro, da su loše sklonosti snažnije od njegove želje za promjenom i njegove moći da ih svlada. Zato ova nedjelja pred nas stavlja Isusovu prispodobu o milosrdnom ocu (Lk 15, 11-32).
Dok čitamo ovu prispodobu, svi se uglavnom prepoznajemo u mlađem sinu, koji traži od oca dio imanja, te odlazi u svijet i tamo ga, živeći razvratno, potroši. Tako smo svi, odabirući grijeh ispred Boga, i mi sami odlučili napustiti našeg Oca. Kao što se sinu činila dobrom ideja otići u svijet, biti samostalan i raditi što poželi, tako se i nama prečesto čini bolje zaboraviti na Boga i osloboditi se svega onoga što on od nas očekuje. Živjeti po Božjim pravilima u nekim trenucima čini nam se kao nešto što nas sputava da živimo život punim plućima, a isto tako je mislio i mlađi sin iz Isusove prispodobe. No, on se vrlo brzo pokajao. Život izvan očeva okrilja pokazao se ne tako sjajan. Ostao je bez novca, bez prijatelja, toliko je nisko pao, da je pristao čuvati svinje, što je za jednog Židova potpuno neprihvatljivo. U stanju potpunog očaja i jada, odlučuje vratiti se ocu i zamoliti ga da kod njega bude najamnik, jer tamo najamnik živi bolje nego on sada. Isto se dogodi i nama kada mislimo da će nam bez Boga biti bolje, pa odemo nekim drugim putem. U početku mislimo da je tako ljepše, lakše. No, vrlo brzo nastupe teškoće, grijeh nas toliko zarobi da se ponekad i sami zapitamo jesmo li to uistinu mi. Shvatimo tada da bez Boga, našeg Oca, ne možemo, da bez njega ne vidimo pravi put i hodamo u mraku.
Očeva radost
Korizma je vrijeme u kojem treba donijeti odluku vratiti se Ocu. Isus ovom i mnogim drugim prispodobama govori koliko se Otac raduje povratku svakog zalutalog grješnika. U ovoj prispodobi on sina čeka na vratima, dakle svakoga se dana nadao da će se on ipak vratiti. A kada je to dočekao, ne kori ga niti ga išta zapitkuje, već od radosti priprema veliku gozbu, kako bi proslavio povratak svoga izgubljenog sina. I Bog s nestrpljenjem čeka naš povratak. On prati naše odluke, raduje se svim našim nastojanjima da se obratimo i veseli se svakoj našoj malo pobjedi nad grijehom, jer je ona naš korak bliže k njemu.
Nemojmo nikada zaboraviti da je Bog naš milosrdni Otac. Njegova je ljubav neizmjerna. Korizma je vrijeme u kojem tu ljubav još snažnije možemo osjetiti ako se zaista odlučimo na obraćenje i pokoru. To je vrijeme i koje nas podsjeća da je Bog svoga Jedinorođenca žrtvovao za naše spasenje, kolika li je onda njegova radost kada se odlučimo prihvatiti tu žrtvu, kada se odlučimo prihvatiti darovano spasenje. No, obraćenje je proces, težak put. Gospodin nas ovonedjeljnim riječima hrabri da ne posustanemo, nego nastavimo ulagati napore i nastojati mijenjati se. On nas radosno čeka i veseli se svakom obraćenom grješniku.
