Ovotjedna priča o staroj fotografiji govori o nekadašnjim zabavama u Gibarcu. Fotografija je snimljena 1965. godine u Gibarcu, a na njoj su Slavko Orozović, Ivan Darabašić, Marija Antić, Mata Vidaković, Stipa Mutavdžić, Ljuba Begović, Stipa Kozarević, Ivica Mutavdžić, Emil Gestić, Slavko Žebić, Dragica Užarević, Antun Čolić, Marija Ubrekić i Mata Barišić, generacija iz 1947. godine.
U Gibarcu su prikaz dramskog djela ili kazališnog komada nazivali »zabavom«. Kada bi na plakatu u središtu sela bila obavijest o kazališnoj predstavi dramske sekcije KUD-a Vladimir Nazor iz Gibarca, mještani bi rekli: »u subotu je ponovno neka zabava«.
»To i jeste bila zabava za Gibarčane, posebice kada u selu nije bilo struje niti televizora. U selu je bilo pet-šest radio aparata. Radio je imao prvi predsjednik sela Josa Žebić, učitelj Andrija Divald te župnik Antun Cvrković. Prvi televizijski prijemnik instaliran je u maloj dvorani Zadružnog doma 1961. godine, a za praćenje televizijskog programa naplaćivalo se pet dinara. Mještani su u Hrvatsku čitaonicu dolazili u večernjim satima. Odložili bi kaput, šešir i sjedali za stolove. Netko je čitao knjige, a netko tisak. Vjesnik u srijedu bio je posebno zanimljiv. U čitaonici se igrao i šah, u tišini, bez komentara. Turnir u šahu igrao se u dugim zimskim večerima. Gibaračke snage smjenjivale su se na vrhu natjecateljske tablice, a među boljima bili su Ivan Fišer, Marijan Žebić, Mirko Bilandžija i drugi. Poslije su došle nove generacije pa su stare asove u vrhu smijenili Đura Jurišić, Đuka Bataković i ostali«, sjeća se Žebić.
Od vremena izgradnje Zadružnog doma u selu radi i KUD Vladimir Nazor. Dramska sekcija bila je jedna od boljih.
»Mora se reći da je i prije bilo kulturnog života u selu. Ova udruga slijednik je tradicije ogranka Seljačke sloge, udruge koje su dvadesetih godina prošloga stoljeća formirane diljem Hrvatske. Posebno je zanimljiv bio kazališni komad Seoska lola, dramsko djelo s pjevanjem koje su na gibaračke daske postavljale gotovo sve generacije. Gibarčani su najviše igrali kazališne komade hrvatskih spisatelja Ilije Okrugića, Ante Jakšića i Joze Ivakića, ali i Branislava Nušića, Milana Ogrizovića, Velimira Subotića i drugih. Moja generacija igrala je i u komedijama srpskog autora Slavomira Nastasijevića, pitke i smiješne priče s puno satire. Sve smo zahtjeve učiteljice Ruže Divald vrlo ozbiljno izvršavali i shvatili. Do suza smo nasmijali naše Gibarčane, i ne samo njih. Gostovali smo i u okolnim selima, nagrađeni pljeskom u Lovasu, Ilači, Slakovcima, nastupili na općinskoj smotri u Šidu«, kaže naš sugovornik.
Nažalost, od 14 osoba na fotografiji, devet je preminulo. Troje danas živi u Osijeku, dvoje u Šidu i Gibarcu. Zahvaljujući starim fotografijama i sjećanjima, ostale su lijepe uspomene i nada da, kako kaže Žebić, »ako gore postoje daske koje život znače, još ćemo se mi kadgod okupiti i nastupiti u nekom sakralnom kazališnom komadu«. 
S. D.