U vremenu korizme, kada potaknuti Isusovom mukom i smrću, više razmišljamo i radimo na svojem obraćenju, Božja riječ nas opominje da ne ostavljamo takve odluke za neka druga vremena, jer je baš sada trenutak promijeniti se. Čak i ako smo sigurni da je dovoljno ovo malo naše pobožnosti, da neka naša općenita pravednost vrijedi pred Bogom dovoljno za spasenje, Božja riječ nas potiče da ipak malo preispitamo i svoju pobožnost i svoju pravednost, jer možda ipak ti minimumi nisu dovoljni. Pavao opominje Korinćane da njihov način života zahtijeva promjene, da njihovi sustavi vrijednosti trebaju biti prevrednovani. A Korinćani su živjeli poput nas danas. Glavni cilj im je bio užitak i imetak, samo da ničega ne nedostaje. Takav stil života dolazi u suprotnost s kršćanskim poimanjem, jer za kršćanina pravi život počinje tek na nebu. A onda, ako ne živimo za nebo, nego za zemlju, ne možemo dati ploda kao kršćani, a Isus u ovonedjeljnom Evanđelju upozorava što će biti s onima koji ne donose rod (usp. Lk 13,1-9).
Mrmljanje i nevjera
Apostol Pavao upozorava Korinćane primjerom Izraelaca koji su lutali pustinjom (usp. 1Kor 10,1-6.10-12). Ti su Izraelci upoznali Boga, gledali su kako ih izbavlja na čudesan način iz ruke egipatske. Išli su pustinjom i hranili se hranom koju im je on davao. Ipak, kao da im to nije bilo dovoljno. Mrmljali su svako malo protiv Boga i žalili za onim što je bilo dok su bili robovi. Dopuštali su da im vjera malakše unatoč tolikim Božjim čudima, koja je samo za njih izveo. Unatoč tome što su bili svjedoci njegove ljubavi i svemoći, ipak nisu mu do kraja vjerovali. Iako je Bog bio s njima strpljiv i ljubio ih je iznad svega, ustrajnost u mrmljanju, nezadovoljstvu i naposljetku u nevjeri, dovela ih je do Božje kazne. Pomriješe u pustinji. Pavao ih naziva pralikovima »da ne žudimo za zlima kao što su žudjeli oni. I ne mrmljajte kao što neki od njih mrmljahu te izgiboše od Zatornika. Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena« (1Kor 10,10-11).
Primjer izraelske neposlušnosti i mrmljanja nam je svima upozorenje. Posljednja vremena su nastupila Kristovim dolaskom. Od njegova uzašašća na nebo u stalnom smo iščekivanju njegovog drugog dolaska, za koji ne znamo ni dana ni časa. Zato je važno da smo pripremljeni, da smo s Bogom pomireni, okrenuti k vječnom, a ne zabavljeni oko ovozemaljskog.
Promjena
Tko gleda u vječnost i za nju živi, strpljivo je čeka, a sve nevolje i križeve nosi s nadom da će mu se uračunati u pravednost. Onaj tko ga zanima prvenstveno ovaj život mrmlja i negoduje zbog teškoća, jer želi da mu sada bude dobro, da mu život prolazi u užicima i lagodnosti, kao Korinćani.
Ako tako gledamo na život, koliko god da se zovemo kršćanima, u nama nema onog istinskog kršćanskog, nego se samo zavaravamo, a Pavao upozorava: »Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne« (1Kor 10,12). Razmišljajmo o tome ove korizme.
Bog je milosrdan i spor u kažnjavanju, daje nam mnoge prilike. Kao čovjek koji ima smokvu i strpljivo čeka da dâ urod, no ako poslije određenog vremena ne dočeka, naređuje da je posijeku (usp. Lk 13,6-9). I od nas se očekuje vidljiva promjena, ne treba je odgađati. Neka nas ljubav prema Kristu pokrene i naša kršćanska prepoznatljivost bude vidljiva u svijetu, te tako budemo bliže k Bogu. Isus kaže da će svi neobraćeni propasti. On nam ne prijeti, nego nas na vrijeme upozorava, a vrijeme obraćenja je upravo ovo u kojem se nalazimo.
