Vjernik često ne zna kako živjeti kršćanskim životom u ovome svijetu, pita se na što staviti naglasak, a ne pretjerati. Uglavnom želi biti kršćanin, ali ne suviše drukčiji od društva u kojem živi. Je li to moguće? Može li kršćanin biti uklopljen u svijet tako da previše ne štrči? Treba li biti takav? Ili ipak treba biti prepoznatljiv kao drukčiji, kršćanski drukčiji? U novije vrijeme u medijima se sve više naglašava kako je važno biti drukčiji, kako smo zbog toga posebni, jer se po nekim osobinama ističemo u odnosu na druge. Ta istaknutost pojedinca ponekad je toliko naglašena da odlazi u pogrešnu stranu jer sve manje prestaje biti važno po čemu ćemo se istaknuti, važno je samo da smo drukčiji, pa ta drukčijost postaje isticanje u nekim nekršćanskim, čak vrlo lošim stvarima. I u takvom društvu kršćani i dalje žele ostati po strani, ne žele se isticati po svom kršćanstvu. A takvo isticanje je isticanje po ljubavi, vjeri, moralnosti, pravednosti, po svemu onome što je potrebno kako bi ovaj svijet postao bolje mjesto. Kada bi se kršćani željeli isticati po onome što nas je Krist poučio kako trebamo živjeti, onda više ne bi bili drukčiji jer bi većina živjela na taj, Kristov, način. A naše bi društvo izgledalo posve drukčije. Ne bi bilo potrebe naglašavati drukčijost kao pozitivnu, ne bi bilo potrebe prenaglašavati potrebu prihvaćenosti svih jer kršćanski program života u temelju ima ljubav. Tamo gdje je ljubav u osnovi svega svatko je prihvaćen jer je ljubljen. No, zaokret u društvu može se dogoditi jedino ako mi napravimo zaokret u našim životima, ako kršćani odluče izaći iz sjene, iz svoje skrovitosti i hrabro posvjedoče svoju pripadnost Kristu.
Biti prepoznatljivi
I još je veći zaokret potreban u kršćanskim životima, potrebno je da prestanu sličiti svijetu i vrate se Evanđelju. Baš kako smo čuli na pepelnicu: »Obrati se i vjeruj Evanđelju«. U tom duhu Pavao piše Filipljanima: »Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko« (Fil 3,18-19). I danas često čujemo upozorenja da kršćani žive kao nekršćani, da su Kristovi samo na papiru, samo prigodno, kada posjećuju crkve za velike blagdane. Ne može kršćanin zanemariti Boga zbog bilo čega ovozemaljskog, ne može odbaciti Kristov zakon ljubavi, zarad dobitka, društvenog položaja ili neke ovozemaljske časti. Ne može kršćanin ostaviti Krista i njegov nauk za kasnije, kad prođe ovo ili ono, kad stekne ovo ili ono, kad ostari. Već sada, bez obzira na to koliko godina imamo i čime se bavimo, mora se po našem načinu života, po onome kako razmišljamo, govorimo i djelujemo, vidjeti kome pripadamo.
Korizma je započela, vrijeme je, ako nismo prije, da se sada prenemo iz kršćanske pospanosti i hrabro posvjedočimo: »Da, ja sam Kristov učenik«.
Život za nebo
Pavao Filipljanima napominje da je naša domovina na nebu. Živim li za nebo, zapitajmo se ove korizme. Što nas vodi u nebo, a što u propast? Ako sada odaberem svijet i njegove loše ponude, gdje će me taj odabir dovesti? Naša je velika sreća što nas Bog toliko voli, čak do smrti na križu. Što nam daje nove šanse kad odlutamo za ovozemaljskim ponudama. No, ne znamo koliko novih šansi imamo, nemojmo se na to oslanjati. Isus nije kalkulirao kada je krenuo na križ, jer nas je ljubio. Ako mi njega ljubimo, onda nema prostora kalkuliranjima nego se već sad vraćamo. Ova korizma je pravi trenutak.
