Početkom devedesetih godina pojavili su se prvi, komercijalni mobiteli koji su i dalje bili preskupi i nedostupni većinskom dijelu stanovništva. I proći će još desetak godina dok »mobilna revolucija« nije učinila »pokretni telefon« dostupnim apsolutno svima. A do tog inovativnog životnog trenutka svi smo koristili tzv. fiksni telefon kada smo bili kod kuće, na poslu ili nekom drugom javnom mjestu. Kada bismo bili na ulici i trebalo je nešto hitno, onda su tu bile telefonske govornice koje su radile na sitne apoene kovanog novca. Najpoznatije su svakako bile one kod Glavne pošte u Prvomajskoj ulici i na stubištu pokraj ulaza u poštu na željeničkom kolodvoru, ispred nekadašnje robne kuće Centar, ispred nekadašnjeg Čelika, pored Gradske kuće i Gimnazije. I uvijek je pred njima, u bilo koje doba dana ili noći, obvezno bio veći ili manji red. Jer druge mogućnosti za brzu, hitnu komunikaciju jednostavno nije bilo. Naravno, kako to biva u naravi ljudskog roda, često je bilo i posve obične komunikacije o najbizarnijim stvarima, neovisno o muškim ili ženskim osobama. Iako su, u toj vrlo nepopularnoj disciplini često znale prednjačiti starije gospođe, zapričavajući se, na užas nervoznog reda u dugim »nikad nezavršavajućim« razgovorima. Budući da su javne govornice bile slabo zvučne izolirane, najčešće je to bila samo ovalna plastična maska oko telefonskog aparata okačenog na čelični stupni držač, ukoliko je osoba za slušalicom malko glasnije govorila onda su je mogli čuti apsolutno svi u blizini. I onda bi, ukoliko bi se razgovor produljavao izvan okvira normalne potrebe, počelo u redu »prevrtanje očiju« i brojni zluradi komentari i opaske. Isprva kulturni i kontrolirani, ali ako bi se »agonija« produžavala, a red postajao sve duži, onda bi postupno nestajalo i kurtoazije. Počinjala bi glasna negodovanja sve do konkretnijih zahtjeva da se oduženi razgovor što prije okonča. Uz sve navedene nevolje, zbog opterećenosti aparata i često bahatog korištenja (udaranje po gornjoj ručki, tastaturi, razmontiranje i oštećenje slušalica, umetanje neodgovarajućih kovanica i sl.), javni telefoni su se često kvarili. Na užas svojih korisnika. Tako bi se radost zbog prazne govornice brzometno znala promijeniti u srdžbu i revolt zbog njezine neispravnosti. Slično je bilo u situaciji kada bi aparat radio, ali kod sebe niste imali dovoljno potrebitih kovanica, a nigdje u blizini nije postojala mogućnost za razmjenu papirnatih novčanih apoena. Tog problema nije bilo samo u jednoj varijanti korištenja telefonskih govornica – onih u poštanskim uredima. U biti, to je bilo najjednostavnije, osobito kada su bili u pitanju međugradski ili međunarodni pozivi. Trebalo se samo javiti operatoru ili operatorki na šalteru, otići u dodijeljenu govornicu i, na koncu, isplatiti potrošeni iznos za obavljeni razgovor. Plus, ove su govornice bile i solidno zvučno izolirane pa je bila osigurana i kakva-takva diskrecija.
Konačno, uznapredovala tehnologija je koncem prošloga stoljeća usavršila i javne telefonske aparate, pa su se pojavili moderni strojevi koji su radili na elektroničke kartice. Problema više nije bilo sa sitnim kovanicama, ali se zato moralo voditi računa o »napunjenosti« kartice, jer bi se nedostatkom kredita razgovor momentalno prekidao. Sve navedeno je bio romantični dio naše telefonske povijesti, jer do pojave mobilnih uređaja drugih mogućnosti nije bilo. A danas je sve to drugačije...
D. P.