Ove nedjelje Božja riječ nam kroz liturgijska čitanja poručuje kako susret s Gospodinom mijenja čovjeka i donosi preokret u njegov dotadašnji život. Prvi primjer nam je prorok Izaija, koji opisuje svoj poziv u proročku službu (usp. Iz 6,1-2a.3-8), potom u drugom čitanju Pavao Korinćanima spominje susret s Kristom koji ga je promijenio (usp. 1Kor 15,1-11), te na kraju iz Lukinog evanđelja čitamo susret Isusa i nekih njegovih učenika, koji živote tih učenika mijenja iz korijena (usp. Lk 5,1-11).
Životni zaokreti
Bog oduvijek želi susresti čovjeka, zato mu prvi prilazi jer ta blizina omogućava ljudima da mijenjaju svoje živote i vraća ih na pravi put s krivih putova na koje su zalutali. On još u Starom zavjetu prilazi bliže svome narodu preko proroka tako što ih najprije poziva u svoju službu. Nakon tog susreta prorok se potpuno stavlja Bogu na raspolaganje. Iako je to često bilo suviše teško i zahtjevno, čak i po život opasno, iskustvo Božje blizine koje je proživio osnaživalo ga je da izdrži u službi sve do kraja.
Slično proročkom iskustvu, i Pavao, najprije žestoki progonitelj kršćana, doživljava susret s Gospodinom. Nakon tog susreta on mijenja svoj pogled na kršćane, na Krista, na život i svijet. Doživljava potpuni zaokret koji se naziva obraćenje i postaje najgorljiviji navjestitelj Radosne vijesti kojega je Crkva ikad imala. Njegovu borbu za Evanđelje nisu ugasili ni prvotno nepovjerenje apostola, ni neuspjesi među poganima, niti smrtne opasnosti kojima se izlagao. Nova služba koju mu je Krist povjerio postala je njegov život, sve je počelo susretom koji je njegov život postavio na potpuno novi kolosijek.
Luka u svom evanđelju opisuje susret Isusa i galilejskih ribara. Isus u susretu s njima čini čudo i puni im lađu ribom, iako su cijelu noć bezuspješno lovili. Nakon ovog čuda »oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim« (Lk 5,11). Postadoše tako, kao što je Isus i rekao, ne obični ribari, kakvi su bili, nego ribari ljudi. Njihov život od tog trenutka kreće potpuno drugim putem jer ni oni nakon ovog susreta s Mesijom nisu više isti. Prvo slijede Isusa, žele o njemu i od njega što više naučiti, a potom njegovu Radosnu vijest navijestiti, ne samo u svom kraju, nego i mnogo, mnogo dalje, do na kraj zemlje.
Bog i nas susreće
Svaki susret nas mijenja. Neki nas susreti oplemenjuju, neki nam otvaraju nove vidike, potiču nas na promišljanja i promjene. No, najviše nas mijenja susret s Bogom. U tom susretu postajemo svjesni svoje malenosti i grješnosti, kao Petar na Genezaretskom jezeru: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« (Lk 5,8). Iz te spoznaje dolazi uvijek želja i potreba za promjenom, za obraćenjem. Božja blizina nas nuka na to da se mijenjamo na bolje, da odbacimo grijeh i pobijedimo svoje slabosti. Njegova blizina čini nas njemu sličnijima.
Susret s Bogom za nas je čudo. Apostoli su u ovonedjeljnom evanđelju doživjeli materijalno čudo, ali Pavao i Izaija proživljavaju duhovno čudo. I jedno i drugo jednako su vrijedni te oni koji su ih proživjeli žele i trebaju o njima govoriti, svjedočiti o svome susretu sa Svevišnjim. Gospodin svakoga od nas susreće i želi da nas ti susreti mijenjaju, da nas učine svjedocima Radosne vijesti u ovome svijetu. Nemojmo zatvarati svoja srca za njega i svoje oči pred njegovim čudima, nego dopustimo da nas zahvati njegova milost i promijeni naš život te postanemo ono što trebamo biti – navjestitelji Evanđelja.
