Kada bi se trebala odrediti točna definicija pojma bircuz (birtija) na subotički način, nekako bi »po naški« to bio lokal između kavane i bifea. U njemu se ne služi hrana (izuzev nekih specijalnih privatnih slavlja), a opet nije minimalne kvadrature (tzv. konzumacija s nogu) jer se u njemu može sjediti za stolom. U zlatnim sedamdesetima, prije pojave prvih kafića (Lav, Gaga, Crveni i dr.), bilo je mnogo bircuza, kako u centralnoj gradskoj jezgri tako i po njenim brojnim kvartovima. A da su nešto značili i ostali za pamćenje, potvrđuju i riječi imaginarnog lika Đorđa Čvarkova, glavnog arhivatora iz popularne serije Državni posao: »Lokomotiva, Pipacs i Majo, ‘bermudski trougao’, tu se čovek izgubi, ne zna šta radi«.
Lokomotiva i Pipacs su nedavno nestali s lica zemlje, jer su objekti u kojima su se godinama nalazili porušeni novim gradskim urbanističkim planom (Put Jovana Mikića), dok je budućnost kavane Majo nakon smrti njenog legendarnog vlasnika Radeta Kovačevića pod velikim znakom pitanja. A more sličnih bircuza već odavno je samo u sjećanjima. Pa pokušajmo se sjetiti barem nekih od njih...
Ako u ovu birc memorabiliju krenemo od strogog centra grada, recimo od Strossmayerove ulice (jedne od najstarijih) onda moramo zabilježiti tzv. Dvojku, koja se nalazila vis a vis Žute kuće. Skrenuvši u prolaz kod Muzičke škole prema zgradi Socijalnog, tamo se nalazio buffet Vis poznatiji po nadimku Malo socijalno. Produživši ravno prema Gradskoj knjižnici i skretanjem u Ulicu Cara Dušana stizalo se do kultnog mjesta brojnih subotičkih intelektualaca tzv. Maksimarketa, buffeta koji se nalazio u istoimenoj trgovini. Skrećući lijevo, Nazorovom ulicom, stizalo se na korzo gdje se nalazila vrlo popularna Trojka, na središnjici popularne gradske šetnice bila je Mocca, potom Klub umetnika unutar zgrade Narodnog kazališta. Praktično u istoj ulici, samo na drugoj strani korza, između Doma JNA i Porezne uprave, nalazio se lokal Tri šešira. Kod željezničke stanice danonoćno je radio buffet Tri jelena, a nešto dalje pored zgrade Likovnog susreta (Reichle palača) nalazio se već spomenuti Majo. Nemojmo zaboraviti kako se u tim vremenima autobusno stajalište međugradskih linija nalazilo upravo u Lenjinovom parku, pa su ovi lokali uvijek bili puni željezničkih ili autobusnih putnika.
Što se tiče kvartovnih bircuza, svaki dio nekadašnje »stare Subotice« imao je neki svoj popularni ugostiteljski objekt ove vrste, veće ili manje kvadrature, ali svakako impozantnog broja stalnih (svakodnevnih) gostiju. Primjerice u Keru se išlo u Kod Šokca (Bunjevačka ulica), u Gatu kod Ćure, u Kertvarošu je to bio buffet Sport (preko od Elektrovojvodine). Na Teslinom naselju popularna je bila Julka (kod OŠ Jovan Mikić), na Zorki je radila Giza, dok je u Šandoru (Aleksandrovo) neizbježan bio Šarac. »Na glasu« je bio i Džaver (preko puta Senćanske crkve), baš kao i Puniša (pravi naziv Somborska kapija) i Tri morke (kod Buvljaka). Jedan od kultnijih buffeta onoga doba svakako je bio i Jadran (na fotografiji) koji se nalazio na prostoru parkinga današnje trgovine Lidl (preciznije na samom ćošku ulice, par kuća prije tvornice Aurometal, a danas je tamo Elektroremont), jer se nalazio na prometnom mjestu kod velikog raskrižja prije željezničkog podvožnjaka na Palićkom putu. 
I bilo ih je još mnogo, koji nažalost nisu našli mjesto u ovoj priči, ali svaki od njih je imao svoju priču i goste koji bi se »izgubili« u njihovim alkoholnim vrtlozima.
D. P.