I stigao je Božić. U radosti smo ga iščekivali cijeloga došašća, kao što su nekoć i Izraelci nestrpljivo očekivali dolazak svoga Mesije. Čovjek je uvijek nestrpljiv u čekanju, iz te nestrpljivosti rađaju se razne vrste očekivanja koje ponekad nemaju veze sa stvarnošću, kao što je bio slučaj kod Izraelaca. U tim očekivanjima vrijeme prekraćujemo aktivnostima koje nas zabavljaju, odvraćaju nam misli, kako bi nam čekanje brže prošlo, pa ponekad nespremni dočekamo ono što čekamo zabavljeni nečim sporednim, kao što se događa današnjem čovjeku u očekivanju Božića. Ali Bog nam ostavlja svoju riječ koja nas usmjerava i otkriva nam bit svega onoga što je kršćaninu istinski važno. Pa ako smo zabavljeni ukrasima, darovima ili hranom dočekali Božić, nepripravljeni duhovno, jer nam je promaklo, jer nismo stigli, mogli, ili se nismo snašli u balansiranju između svjetovnog i duhovnog, Evanđelje nas na ovaj najradosniji dan vraća k Isusu i smislu onoga što ovoga dana slavimo.

Bog u štali

Ivan započinje svoje evanđelje riječima: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze« (Iv 1,1-5). Smisao Božića, nada čovječanstva, Božja neizmjerna ljubav, sav odnos Boga i čovjeka, sve se sažima u ovim Ivanovim riječima. One isprva djeluju kao neka filozofija, umovanje koje nije za obične ljude, no kada znamo da je Riječ Krist, čije rođenje danas slavimo, sve postaje jasno, a veličina ovoga događaja daleko nadvisuje sve banalnosti ovoga svijeta kojima smo podredili Božić.
Svatko je od nas na trenutak ovih dana zastao pred jaslicama, zagledao se u dijete koje leži na slami. Taj nježni prizor, koji razgaljuje ljudsku dušu u ove dane, ni malo nije bio nježan. Zamislimo danas, dijete se rađa u štali. Kakvo je to mjesto? Mračno, prljavo, bez ikakvih higijenskih uvjeta. To dijete u trenutku svoga rođenja ima samo ono najnužnije što su siromašni roditelji mogli sa sobom ponijeti na dalek put. Ni malo idilična niti simpatična situacija. A onda nam Ivan otkriva, to nesretno dijete, rođeno u tuđoj štali usred noći, je Riječ po kojoj sve postade i bez koje nema ništa, to je Bog sam. Pred ovom istinom čovjek mora zastati, prizor koji gleda u jaslama mora gledati nekim drugim očima. Silni Bog, Stvoritelj, Gospodin nad vojskama, došao je na ovaj svijet u liku djeteta, kao najveći siromah, na način koji nije bio prihvatljiv ni u ono vrijeme, a kamoli za čovjeka 21. stoljeća.

Bog je ljubav

I pitamo se mi, koji ne pristajemo tako lako na bilo kakve žrtvice za druge, ni za one koje poznajemo, a kamoli za neke tuđince, zašto bi Bog koji sve nadvisuje postao jedan od nas i to na način na koji nitko od nas nije došao na ovaj svijet. Bog je za svakoga od nas odabrao bolje uvijete dolaska nego za sebe. Pa Ivan odgovara na ovo: »Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze«. Ljubav pokreće Boga, ljubav prema njegovim stvorenjima. Želi nas spasiti iz tame grijeha u koju smo zapali svojom krivicom. Želi nam ponuditi život vječni, koji sami ne možemo zavrijediti, želi da muke ovoga života za nas budu prolazne, a da se u konačnici s njime radujemo u vječnosti. Zato danas vjernik ne može zastati pred jaslicama a da ne osjeti ljubav i zahvalnost prema svome Spasitelju.