Na drugu nedjelju došašća (8. XII. 2024.) organizirana je izložba božićnih jaslica u župi sv. Lovro u Sonti. Vjernici Miloš Miloš i Ana Mihaljev drugi put uređuju izložbu kojoj se rado odazivaju sonćanski vjernici donoseći prilike (svete slike), molitvenike (svete knjige), krunice (patrice), kipove svetaca i betlehemske jaslice (betleme).
Betlemi se stavljaju na badnjak ispod božićnog drvca (kriškringla) i tu ostaju do Tri kralja.
Tko nije imao betlem, dočaran je stavljanjem kipića Svete Obitelji, figura ovaca, magarca, kerova i  pastira. 
Do prije pedesetak godina betleme su djeca nosila po selu od kuće do kuće cijelim došašćem. Skupilo bi se društvo od nekoliko djevojčica i dječaka od 8-9 godina i više. Dvije djevojčice obučene kao anđeli nosile su betlem. Mogao je biti od bilo kojeg materijala u ovisnosti od kreativnih sposobnosti. Na fotografiji vidimo da je ovaj betlem vrlo maštovito urađen od kore drveta. U betlemu je morao biti novorođeni Isus, njegova Majka Marija i otac Josip. Stoje na slamici. Na ovoj fotografiji vidimo anđela na povišenom mjestu. On trubom objavljuje rođenje Božjeg sina. Djeca su dodavala i zvijezdu repaticu, tri kralja, životinje iz svoga okruženja jer npr. u moje vrijeme djetinjstva nismo imali prilike nigdje vidjeti, a rijetko i na slikama, egzotične životinje kojih je bilo kod rođenja Isusa. Od životinja se nije stavljao konj jer su po predanjima rimski vojnici na konjima progonili Svetu Obitelj te je konj tretiran kao izdajnička životinja.
Iza anđela su išle pastirice, djevojčice u svakodnevnoj narodnoj nošnji s prevrnutim kožusima da se dočara odjeća pastirica. Poslije njih nastupaju pastiri, također u svagdanjoj narodnoj nošnji, također s prevrnutim kožusima. Na glavi imaju šubare, a u rukama dugački štap s gornjim zadebljalim dijelom koji se u Sonti zove čula. Pastiri čuvaju betlem i betlemaše od razuzdanih osoba, a i uličnih pasa.
Betlem kreće po selu čim padne prvi mrak. Sokacima idu u koloni po dvoje i stanu ispred prozora, zvone zvoncima i viču: »Snašo, triba betlem?«. Odgovor je obično potvrdan: »Triba, triba, ajte samo dice, kerove smo natrag svezali«. Osokoljeni betlemaši ulaze u sobu (obično je to bila kujna u kojoj su se obavljale sve životne aktivnosti).
Pastiri padnu na koljena i onda se ispruže potrbuške na zemlju koliko su dugački. Glave stave na prekrižene ruke ispod čela i gledaju u pod. Oni jedva razumljivo mumlaju »Tik-teri, šuš-mak, tik-teri, šuš-mak« (nitko do danas nije protumačio ove riječi), dok anđeli i pastirice stojeći ispred betlema postavljenog na astal, pjevaju božićne pjesme. Na kraju započnu pjesmu Pastiri, dište se. U taj čas pastiri hitro poskoče. Desnom nogom i čulom lupe o pod, pa se pridruže pjesmi anđela i pastirica.
Ukućani prilaze betlemu, prvo djeca oduševljena cijelim igrokazom, pa onda ostali, a na kraju najstarija ženska osoba (mati, majka ili baka) gledaju maloga Isusa, poljube betlem i prekriže se. Mati nosi u krilu orahe, suhe šljive, jabuke, naranče i dariva betlemaše. Rijetko se davao novac jer ga nije bilo u izobilju. Pastiri udare štapovima o pod, zazvone zvoncima, zahvale na darovima i izlaze iz kuće uz obećanje da će i na godinu opet doći.
Tako je bilo prije, a sada da ne zaboravimo što je betlemska štalica, jaslice i Božić i izložba dođe za svaku pohvalu.
Ruža Silađev