Drugo lice Subotice

Gašenje svjetla

Što je zajedničko Aleksandru Šapiću, Anti Skeji, Bálintu Pásztoru i ostalim dodicima, kavurima, šešeljima, bujancima, bokanima i vučičevićima? U najkraćem: antiantifašizam u njegovim skrivenim ili otvorenim varijantama. Prvi, kao što znamo, osim što želi iskopati kosti Josipa Broza Tita iz Kuće cvijeća, namjerava i beogradske autobuse iz mrske crvene prefarbati u berlinsk... uuuups nemanjićko plavu boju; drugi se na svaku obljetnicu Oluje, pada Vukovara ili Škabrnje uredno odjene u crnu uniformu, ponese HOS-ov barjak pod imenom Rafaela Bobana i oduševljeno kliče ustaški pozdrav »Za dom spremni«, a treći je, eto... onako ispod radara, sramežljivo ali odlučno 15. studenoga izjavio kako je 10. listopada 1944. bio »direktan pokretač antimađarskih zvjerstava 1944./45. i strahota počinjenih ne samo nad Mađarima u Subotici i okolini«. Na taj način predsjednik Saveza vojvođanskih Mađara stao je u zaštitu sadašnjeg predsjednika Skupštine grada Dániela Gyivánovitya, koji – kao ni Pásztor ranije dok je bio na istoj funkciji – nije sazvao svečanu sjednicu Skupštine u povodu Dana oslobođenja Subotice od fašizma.
»Kao što ne slavimo one koji su strijeljali nevine Srbe i stavili pod led Dunava 1941./42. godine, ne slavimo ni one koji su 1944./45. godine pogubili tisuće nevinih Mađara bez sudske presude«, objasnio je Pásztor na konferenciji u povodu 80. Obljetnice odmazde protiv Mađara i obilježavanja desete obljetnice »srpsko-mađarskog pomirenja«.
Da, bilo je odmazda, bilo je zvjerstava i pogubljenja bez presuda. O tome podjednako svjedoče i imena na spomeniku Ptica slomljenih krila na Senćanskom groblju i sve tiši odjeci priča o tim danima, a posebno noćima. O tome je, nevoljko i šturo, svjedočio i moj dida Dino, koji je imao sreću da je preživio ta vremena, ali i nesreću da mu je taj isti režim u nastajanju oduzeo salaš, »josag« i zemlju i kao »kulaka« uputio ga na robiju u Požarevac iako je od svoje osme godine bio slijep! Pa ipak, imao je sreću, jer je – za razliku od tisuće drugih naših sugrađana – preživio i kasnije, uz svesrdnu pomoć obitelji, stao na noge i živio normalno dok 1984. nije umro kao i svaki drugi čovjek.
Priča o didama, očevima, muževima, braći, sinovima... u ovim krajevima (i ne samo ovim) ima na tisuće i tisuće; neke su i mučnije, teže; neke možda i preuveličane ili zbog protoka vremena i iskrivljene, ali im je, ma koliko se u svojim individualnostima utapale u kolektivnu svijest i sjećanje, zajedničko da su nastale nakon pada nacizma i fašizma pod čijom je okupacijom bila i Subotica. Nitko normalan ne može poricati da je na tisuće nevinih ljudi, i to bez presude, stradalo neposredno nakon što su partizani ušli u mjesta u kojima su prije toga bili »nyilasi«, ustaše ili pripadnici njemačkog Wehrmachta. Ali, gledano globalno, »u širem kontekstu«, taj 10. listopada 1944. u Subotici prethodio je 8. i 9. svibnju 1945. kao datumima koji se u svijetu obilježavaju kao dani oslobođenja od fašizma i koji se – zajedno s Londonom, Washingtonom i Moskovom – obilježavaju i u Rimu i u Berlinu. Stoga je i prešućivanje simboličkog značaja 10. listopada 1944. i stavljanje toga datuma u red svih drugih dana zakopavanje »uspomena« na ono što mu je prethodilo. A to su zvjerstva počinjena u Auschwitzu, Treblinki, Jasenovcu, Banjici, masovnim pokoljima diljem Europe, pa tako i onih u Čurugu ili Novom Sadu. To je i stavljanje pod tepih sjećanja na priče pripadnika Petőfi ili VIII. vojvođanske brigade u čijim su se redovima nalazili i partizani mađarske i drugih nacionalnosti. To je, konačno, i prešućivanje perioda nakon partizanskih osveta, perioda konsolidacije, stabilizacije i napretka Federativne Naradone, a kasnije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u kojoj su i Mađari bili ravnopravni građani i s pravima kakva su pripadnici nacionalnih manjina u to vrijeme rijetko gdje (posebno u istočnoj Europi) imali, od predškolskog do visokoškolskog obrazovanja, preko medija na vlastitom jeziku ili službene uporabe istog tog jezika u javnom životu, pa do učenja jezika društvene sredine i onih kategorija stanovništva koji nisu Mađari, Slovaci ili Rumunji.
Stoga je i obrazloženje Bálinta Pásztora zašto se u Subotici ne održava svečana sjednica Skupština grada za njegov Dan oslobođenja od fašizma gašenje jednog simbola koji cijeli civilizirani svijet obilježava na način kako to i zaslužuje. Uostalom, tom 10. listopadu 1944. prethodio je i 29. studeni 1943., koji je nakon oslobođenja od fašizma u Jugoslaviji proglašen Danom Republike. Sa svim dobrim i lošim stvarima koje su uslijedile. Do pakla 1991.
Z. R.

Najave

20.11. – Teatar u Kolu

H. R. | 20. studenoga 2026.

U okviru programa Teatar u Kolu, HKC Bunjevačko kolo priređuje predstavu Tišina! Snimamo! u produkciji Slavonskog putujućeg Teatra i kazališta Mika Živković iz Hrvatske. Predstava će se odigrati u petak 20. studenoga u velikoj dvorani HKC Bunjevačko kolo s početkom u 20 sati .

20. 11. – Ciklus hrvatskog filma u Vojvodini

H. R. | 20. studenoga 2026.

Novi program ovogodišnjeg Ciklusa hrvatskog filma u Vojvodini bit će održan večeras (petak, 20. studenoga) u 18.15 sati, u Art kinu Lifka u Subotici, kada će biti prikazan dokumentarni film Vude, ti si pobijedio u režiji Senada Šahmanovića.

21. 11. – Svečana akademija povodom 80. obljetnice osnutka HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta

H. R. | 21. studenoga 2026.

Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo Matija Gubec iz Tavankuta priređuje svečanu akademiju povodom 80. obljetnice osnutka. Program  se održava u subotu 21. studenog u tavankutskom Domu kulture s početkom u 18 sati.

22. 11. – Dani Alekse Kokića

H. R. | 22. studenoga 2026.

Župa Uskrsnuća Isusova iz Subotice, u suradnji s Inovativnom mrežom i Udrugom Hrid organizira manfiestaciju Dani Alekse Kokića.

26. 11. – Etno-modna revija u Beregu

H. R. | 25. studenoga 2026.

HKPD Silvije Strahimir Kranjčević organizira Etno modnu reviju u subotu 25. studenoga u 17 sati u Domu kulture u Beregu. Ulaz je slobodan.