Na Martinje je kermec kod nas u Poganu. Taj dan sa svi stran dolazu gosti zvati i nezvati. Onda se pije najbolje vino, najljepše pjesme pjevu, nitko ne išće svatko nudi, valjda i dijete u bešiki zna da je kermec. U Poganu taj dan samo se čuje:
– Neka bježat od moje kuće!
Tukare su mladi, stari, bogati, siromaki, đeca i ljudi – svatko živ. Ako netko oće doma već ga sustavljaju, šalu se:
– Neka ić med te divljace! Doma su ostali diviji – pitomi su došli na kermec.
Drugi kažu:
– Probaj samo glavu promolit iz moje kuće – pucam!
A gosti:
– Kad je tako bježat da trebaš, onda radije ostajemo dok se kôrice domaćice ne izgrbavi.
Pogančani bi skinuli i zvijezde, zemlju nakečili, dali potlanji kru’ samo da gostima ne bi šta bilo na žo. Tako svatko, a bio bogat đeda što nije mogo gosta da gleđe. Na Martinje on se ne smije pokazat ni na dvoru. Sjedi doma, ako mu s druma sniđe gost, on se već tuži:
– Taki sam nevaljal ko da ću sad otić svetom Peri.
Jednoć na Martinje pada kiša – nebo ko da je kabel. Đeda već se obradovo – nećeju doć gosti – kad evo pobratića, došo iz Salante. U Salanti njekada bio drum, a kod nas blato u Poganu. Pobratić ljut na blato, pa kaže:
– U Salanti se more u zlatnima cipelama odat!
A đeda ko da iz puške pali:
– Koji te vrag onda nosi k meni?!
Ode pobratić ko da se zatrko čak iza morja, a đedi to i treba. Rano se đeda al raduje. Pobratić bio sam, a malo potli evo cijele dvi družine. Stigli pa već prepovedu da ne možu taj dan po kiši doma, ako samo Bog njekako čudo ne tvori. I tak je bilo dosta muke po blatu do Pogana.
– Đeda, nasjedićemo se!
A on:
– Morbit ja ću i umrt, tako ne morem kišu.
Kiša štrca cijeli dan. Došlo k večeri, jedan gost iziđe, pa se taki vrati:
– Ljudi, ne more se ić po kiši kući.
Sutradan ope malo prši, gosti ope ne možu kući. Đedi već ni duše ne bi bilo žo – da to išću – samo da već odu. Kad treći dan prošlo i podne, a đeda samo gleđe i gleđe. Ćo bi već i na koli nositi goste, a oni ko da su precepljeni za stolac. Sad on viđe, zno je već njovu pjesmu, pa ne čeka, sad će on van da vidi. 
– Kako je? – gosti pitu.
A đeda ko vrlo lijepo:
– Znate, dragi gosti moji, svatko mora jednom otić, a sad je isto tako ko kad ste i došli.
Pričao Matej Emberović, Pogan, r. 1892. g.
Cvjetovi mećave, 1971.