Prije nepunih petnaest godina majka četvero djece Andrea Kopunović odlučila je ozbiljnije i aktivnije baviti se trčanjem. A »inicijacija« je došla nakon jedne situacije s mlađom kćeri, kada je djevojčica potrčala na ulici a mati je nije mogla sustići. Danas je situacija posve drugačija. Mama Andreu ne može stići niti jedno dijete, jer je u međuvremenu postala maratonka. Povod našeg razgovora je upravo maratonska utrka koju je Andrea nedavno istrčala u Berlinu i njezino, sada već intenzivno, bavljenje trčanjem na duge pruge.
Prije nego stignemo do Berlina otkrijte našim čitateljima kada ste istrčali svoju prvu ozbiljniju, službenu utrku?
Kada sam živjela u Ženevi, nakon relativno kratkog aktivnijeg bavljenja trčanjem, prijavila sam se na jednu uličnu utrku od 6 km. Rekla sam kolegici kako idem probati i to je to, da se ne mislim više utrkivati. A ona je samo prokomentirala: »Vidjet ćeš ti kada te uhvati trkački virus«. I bila je apsolutno u pravu.
Koliko je prošlo vremena do znatno ozbiljnije dionice polumaratona (21 km) nakon koje ste i formalno ušli u svijet ozbiljnog natjecateljskog trčanja?
Prvi polumaraton istrčala sam također u Švicarskoj (Ženeva) gdje sam tada živjela i tada sam, slično kao na svojoj prvoj utrci, pomislila kako je to vrhunac mojeg trčanja. Ali, onda sam pomislila kako bih mogla istrčati i cijelu maratonsku utrku.
Eto, stižemo i do famozne kraljevske atletske discipline maratona koji predstavlja jedinstveni sportski spoj borbe sa stazom i samim sobom tijekom neprestanog trčanja na zahtjevnoj distanci od 42 km i 195 m. Kako ste Vi postali maratonka?
Isprva sam volontirala na jednoj maratonskoj utrci u Ženevi i uvidjela iz prve ruke kako to izgleda, a najviše me je dojmio izraz lica trkača i trkačica u trenutku njihovog ulaska u cilj. I jednostavno sam poželjela isto. Za moj četrdeseti rođendan (2014.) odlučila sam se počastiti nastupom na svom prvom maratonu, koji je također kao i ovaj bio u Berlinu. Rezultat i vrijeme nisu bili apsolutno bitni, jedino je imperativ bio istrčati utrku do kraja.
Deset godina kasnije, kako danas izgleda vaša maratonska i polumaratonska vizura i kako je sada, kao iskusnoj trkačici, bilo trčati isti taj maraton u Berlinu? 
Nažalost, ova ljetna sezona je bila izuzetno topla i zbog ozbiljnih vrućina nisam bila u prilici obaviti kompletne pripreme, ali sam ipak odlučila otići u Berlin. Iako nisam bila ni približno spremna, uspjela sam zahvaljujući svojoj mentalnoj energiji istrčati cijelu utrku i doživjeti svu ljepotu maratonske utrke skupa s još 60.000 trkača i trkačica iz cijeloga svijeta. U tom je i glavna čar ove zahtjevne utrke, izboriti se sa samim sobom, uživati u trčanju i pobijediti sebe, vrijeme i zadanu distancu. Iskustvo iz prijašnjih maratona uvelike mi je pomoglo.
Bliži se kraj ove godine, pa se neumitno nameće pitanje za kraj ovog razgovora: kakvi su Vaši daljnji trkački planovi?
Primarni plan za 2025. godinu je nastup na još jednom maratonu, a jako bih voljela da to bude u Rimu. Nisam se, istina, još prijavila, ali je u planu. A do tada ću trčati druge utrke na manjim distancama od 5 ili 10 km.
D. P.