Molitva je sastavni dio vjerničkog života. Ona je naš razgovor s Bogom, te i sami znamo, ako ne molimo slabi smo u vjeri i od Boga udaljeni. No, je li naša molitva dobra i ispravna, čuje li Bog kad mu se obraćamo, zapitamo se često. O molitvi možemo naučiti mnogo od slijepog prosjaka Bartimeja, o kojem nam govori evanđelje ove nedjelje (Mk 10,46-52).

Slijepi Bartimej

Slijepi prosjak Bartimej sjedio je pokraj puta kada je Isus sa svojim učenicima izlazio iz Jerihona. Biti slijep u ono vrijeme značilo je i biti prosjak, jer zbog svojega hendikepa čovjek nije imao mogućnosti zarađivati za život. Tako taj veliki tjelesni nedostatak predstavlja i ugroženu egzistenciju. On je ovisio o dobroti drugih ljudi, a možemo pretpostaviti koliko je to često bilo ponižavajuće. Tako Bartimej u svojoj životnoj situaciji predstavlja čovjeka u velikoj potrebi. Ta njegova velika potreba vodi ga prema Kristu, te on uspijeva do njega i doći. Jer, kad čuje od okupljenih da Isus ima proći putem kraj kojega on prosi, počinje vikati iz sveg glasa: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!«. Iako ga mnogi ušutkivahu, on se ne obazire, jer želi dozvati Isusa, želi da ga Isus primijeti. Ustrajnost je njegova vrlina, koja ga dovodi do Gospodina. A ustrajan je zato što vjeruje.
On žarko moli za smilovanje, jer čvrsto vjeruje da mu Isus može pomoći. Nema sumnje, nema kolebanja, nema odustajanja. Zato, kada ga Isus pozove, on radosno skače, jer vjeruje da je došao trenutak njegova uslišanja. A kada ga pita što želi da mu učini, on bez razmišljanja odgovara: »Učitelju moj, da progledam« (Mk 10,52). Isus mu odgovara: »Idi, vjera te tvoja spasila!« (Mk 10,53). Vjera očitovana u istrajnosti spasila je Bartimeja, ne samo od sljepoće, nego od teškog života. Sada, nakon što mu je Isus vratio vid, može živjeti kao svaki normalan čovjek. 

Vjera i ustrajnost

Slijepi Bartimej je čovjek od kojega trebamo učiti. On nam treba biti uzor u načinu molitve. U svakom našem obraćanju Bogu moramo vjerovati da Bog može i hoće čuti naše vapaje i pomoći nam. A mi često molimo tako kao da se uopće Bogu ne obraćamo. Nedostaje nam vjere da on može i za nas danas učiniti čuda kao za sve te novozavjetne ljude o kojima čitamo. Može on i danas ozdravljati od različitih bolesti, može i nama danas pomoći da riješimo svoje probleme, kakvi god oni bili, ali prije svega moramo vjerovati i snagu svoje vjere pretočiti u molitvu. Isus je Bartimeju na molitvu odgovorio kako ga je vjera spasila, a odgovarao je to i mnogima drugima za koje je učinio čudo, jer za čudo je potrebna vjera. Bez nje Isus ništa ne čini. Zato naše molitve moraju biti prožete snažnom vjerom i povjerenjem u Gospodina, jer on je onaj koji nam može i želi pomoći.
Drugo što nas Bartimej uči jest ustrajnost. On nije samo jednom pozvao Isusa, pa odustao, niti je dozvolio da ga pokolebaju oni koji ga ušutkivahu. Bartimej je bio slijep, te nije mogao vidjeti gdje se Isus točno nalazi, zato je vikao sve jače i jače, kako bi ga Isus, ako je možda i daleko, mogao čuti. Ništa ga nije pokolebalo u njegovoj ustrajnosti. I mi u molitvi moramo biti nepokolebljivi, poput Bartimeja. Bog ponekad dopušta da duže čekamo upravo da iskuša našu ustrajnost, a mi se baš zbog dužeg čekanja obeshrabrimo, odustanemo, prestanemo moliti. Ako smo odlučni u svojoj molbi, kao što je slijepac sigurno znao da želi vid, tako trebamo i moliti, s čvrstom vjerom i ustrajno, pa će nas Gospodin nagraditi uslišanjem, kao što je njega.