Do sedamdesetih godina XX. stoljeća u svakom selu u Srijemu postojali su poljari. Stari ljudi su ih zvali serežani. Oni su imali malo zemlje, pa su obavljajući ovaj posao ostvarivali sebi dodatni prihod. Birani su u Općini, kasnije u Mjesnoj zajednici. Seljani su im plaćali za njihov rad u naturi jedanput godišnje, pšenicom i kukuruzom, koliko se mjerica odredi u Općini. Tu su imali prostoriju zajedno s dobošarom, gdje su se okupljali. Poljari su čuvali polja, vinograde i voćnjake od krađe. Također su pazili da se ne nanese šteta na tuđem posjedu od stoke i gusaka koje su čuvali. Događalo se da guske odlutaju u zadružni kukuruz, pa su ih odatle tjerali. Kada bi stoku čuvala djeca, zaigraju se, pa svinje odu u tuđu njivu i naprave štetu. Životinje koje bi istjerali iz tuđe njive zatvorili bi u obor u općinskom dvorištu, prijavili u Općinu, a vlasnik bi morao platiti globu, kako bi mogao dobiti svoje životinje.
Odgovoran i težak posao
Marijan Martinović, rođeni Gibarčanin, sjeća se kako se jedanput kao desetogodišnji dječak vratio kući bez krmače koju je čuvao i koja mu je odlutala.
»Poljari su je dotjerali u općinski obor. Kada je otac platio globu, dobio je krmaču. U Šidini je bilo podvodno, pa su ljudi s teretom birali suše zemljište da prođu kolima koja su vukli konji. Tako su možda prešli preko nečijeg strništa ili oranja, a poljari su to budno pratili. Uvijek su u obilazak išli po dvojica, noseći sa sobom male oštre sjekire na dugačkoj držaljici. To se zvalo nadžak. To im je najviše koristilo pri tjeranju gusaka i stoke. Možda se zato za žene oštrog jezika, koje sve kritiziraju, kaže da su nadžak babe. Bilo je sramota krasti, ali znalo se događati u stara vremena da tijekom noći nestane po devetica žita s njive, od žetve do vozidbe. Bilo je slučajeva da netko pali nešto na svojoj njivi, pa slučajno zapali usjev na susjednoj njivi, ali je to bilo rijetko«, prisjeća se Martinović.
Po sjećanju kazivača Anice Martinović (94 godine), Marijana Martinovića (74 godine) i Stjepana Orozovića (75 godina), nekadašnji gibarački poljari bili su: Stipa Vrčić, Pera Kozarević, kasnije njegov sin Josa (Kalini), Iva Milaščević (Perokov), Marijan Mutavdžić (Puh), Pavle Orozović i Martin Lakić. Zahvaljujući njima nastala je i ova priča o gibaračkim poljarima u cilju da se stariji podsjete kako je nakada bilo, a mladi možda prvi put čuju što su to radili poljari, vrijedni ljudi koji su na ovaj način zarađivali za život.
S. D.
