Cijela filozofija oko prirode nekog konflikta svodi se na jednostavnu stvar: različito tumačenje činjenica. Najnoviji primjer za to je prošlotjedni slučaj devetero djece koja su nakon treninga u zatvorenom bazenu Prozivka završila u subotičkoj Općoj bonici. Rukovodstvo Javnog komunalnog poduzeća Stadion, pozivajući se na izvještaj Zavoda za javno zdravlje od četvrtka, 19. rujna, u svom priopćenju ističe da toga dana u Sportsko-rekreacijskom centru Prozivka »ni u jednom trenutku nije bilo naznaka da postoji bilo kakav problem s funkcioniranjem bazena ili kvalitetom vode« dok majka dvanaestogodišnjeg sina Marija Kričković podastire otpusnu listu iz bolnice na kojoj piše da je uzrok njegovog boravka u toj ustanovi povećana koncentracija klora. Istina, ona kaže i kako njeno dijete od ranije ima dijagnozu alergijske astme, ali to nije slučaj i sa sinom Slobodana Ivkovića koji je – nakon kašlja i drugih respiratornih problema – dan kasnije također završio u bolnici skupa s još sedmero djece koji su u četvrtak bili na treningu na bazenu. Subotičkoj javnosti poznat je i slučaj od 22. studenoga 2022. kada je nakon treninga vaterpolista njih dvadesetorica, među kojima je bilo i djece, zbog isparenja klora također zatražilo liječničku pomoć i kada je rukovodstvo JKP-a Stadion također odbijalo bilo kakvu vrstu odgovornosti, navodeći u svom priopćenju da nitko od njih na bazen nije ušao legalno! I tada su, kao i sada, roditelji djece bili revoltirani odnosom rukovodstva JKP-a Stadion (kome pripada i SRC Prozivka), ali su ovog puta otišli i korak dalje: riješeni su podnijeti tužbu.
Dvije stvari u ovoj tužnoj, ružnoj i potencijalno opasnoj priči koje – poput reakcije na klor – tjeraju svrab na oči. Jedna se tiče znanja, a druga morala.
Izvještaj Zavoda za javno zdravlje o kakvoći vode za rukovodstvo JKP-a Stadion očito je neka vrsta Svete knjige od koje sve počinje i s kojom sve završava i koja isključuje postojanje bilo kojih drugih parametara koji u tom međuprostoru mogu utjecati na zdravlje kupača u bazenu, odnosno posjetitelja u objektu. Taj izvještaj u startu isključuje mogućnost pogreške u vidu »ljudskog faktora« (da je netko pretjerao s dozom klora za dezinfekciju vode) kao i svjedočenja djece da toga dana voda nije bila bistra kao obično nego mutna i zelena. Uostalom, ispravnost priopćenja iz Stadiona potvrđuju nalazi Zavoda za javno zdravlje. Ali u istom tom priopćenju ne navodi se niti jedno mjerenje o prisutnosti klora u zraku, odnosno funkcionalnosti ventilacije, što roditelji – ali i nemali broj kupača – ističu kao problem u SRC-u Prozivka.
Još veći problem od nesposobnosti da se problem trajno i ispravno riješi je samo ponašanje rukovodstva JKP-a Stadion, a još i više onih koji su ih na te funkcije postavili, pa i same javnosti. Pogledajmo činjenice s te strane. Ravnateljica JKP-a Stadion Tamara Dimitrioski ni prije dvije godine ni sada nije se ponijela ljudski, odnosno udostojila uživo izaći pred javnost i reći ono iza čega se krije u priopćenjima firme kojom rukovodi, a kamoli otići u bolnicu i pitati djecu za zdravlje i usput se ispričati roditeljima zbog brige koju trpe. Čelništvu lokalne samouprave na pamet nije pala ista stvar: pozvati rukovodstvo Stadiona, temeljito ispitati stvar i izaći pred javnost i uživo im reći što su tim povodom učinili. Prije toga, naravno, otići u bolnicu i pitati djecu za zdravlje, a roditeljima se javno ispričati zbog brige koju trpe. Ako su već sami na to ispustili, u kolektivnom zaboravu rukovodstvu Stadiona i čelništvu lokalne samouprave izdašno pomažu i lokalni mediji koji – osim »bilježenja događaja« – također nisu pozvali nikoga iz Stadiona, lokalne samouprave ili nadležnih inspekcijskih službi da građanima, uključujući i djecu, objasne što se to događa u SRC-u Prozivka.
Nije do laika da sudi, ali i bez višeg kemijskog ili medicinskog znanja problem očito postoji: suhe podatke iz izvještaja Zavoda za javno zdravlje natapaju suzne oči djece zbog prisustva klora u vodi i zraku. Isti taj laik vidi da se isto to ne događa u mnogo sadržajnijim, posjećenijim i bolje organiziranim bazenima diljem Mađarske, Hrvatske, Slovačke ili bilo koje druge uređenije zemlje. Posjetitelji Mórahaloma, Napfénya (Segedin), Hagymatikuma (Makó), Kiskunmajse, Harkánya ili bilo kojeg drugog bazena u okolici to će listom potvrditi. Pitanje je samo što li oni to rade kada se čak niti klor ne osjeća? Ozoniziraju, elektroliziraju... čaraju? Ali, to je i tako tamo daleko. A ako ćemo pravo, ni kod nas se to ne događa svakoga dana nego svake druge godine: misliš da si ušao u kupališni kompleks, a u bolnici se uvjeriš da si izašao iz klorne komore.
Z. R.