Što čini pravog kršćanina? Vjera. No, ne možemo to tek tako jednostavno prihvatiti. Iako je odgovor jednostavan, njegova stvarnost je kompleksna. Od izlaska do zalaska sunca kršćanin na svakom koraku svjedoči svoju vjeru na različite načine i u različitim prilikama, i uvijek je u svijetu prepoznatljiv po svom nasljedovanju Krista. Jer, tko Krista slijedi mora se razlikovati, isticati u masi po svojim vrlinama koje proistječu iz njegova života s Kristom, isticati po djelima, ne po riječima, jer riječi su isprazne ako nema djela. Upravo po djelima kršćani su u prvim vremenima bili autentični i privukli tolike Kristu. Sada je potpuno drukčije vrijeme, ali je kršćansko svjedočenje jednako potrebno, jer i danas je mnogo onih koje trebamo oduševiti za Krista, a to se ne može bolje ni jednim drugim načinom do živim svjedočenjem vjere, životom po Kristovom nauku, po čemu će svi vidjeti da smo njegovi učenici. Tako ćemo biti pravi kršćani.
Favoriziranje ili jednakost
Jakov u svojoj poslanici upozorava na jednu pojavu koja je oduvijek prisutna u društvu: davanje časti ljudima prema njihovom materijalnom statusu, što nikako nije u skladu s nasljedovanjem Krista svjedočenjem vjere (usp. Jak 2,1-5). Jer, kako možemo tvrditi da štujemo onoga koji je došao na zemlju da bi objavio Božju ljubav i koji je položio svoj život za svakog čovjeka, bez obzira na neko stanje u kojem se čovjek nalazi, a onda neku skupinu odjeljujemo i favoriziramo jer nam imponira njihovo materijalno stanje i položaj u društvu? I eto nam krivog svjedočanstva, iskrivljavanja Kristovog nauka. Takvo je ponašanje u raskoraku s onim što se očekuje od nekoga tko vjeruje u Gospodina Isusa Krista. Smijrmo li mi dijeliti ljude i odlučivati o njihovoj važnosti prema materijalnom statusu, društvenom položaju, možda po obrazovanju ili podrijetlu, ili bilo kojem drugom kriteriju koji je ovdje na zemlji bitan, a pred Bogom ne znači ništa? Nije li svaki čovjek Bogu jednako vrijedan, nije li Krist za svakog umro na križu? Prema tome, nije li naše poslanje pridobiti svakog čovjeka za Krista, bez obzira na neke društvene parametre koji pred Bogom ne vrijede ništa?
U zajednici Kristovih vjernika svi trebaju biti jednaki. Takav odnos u prvim vremenima bio je jedna od ključnih za pridobivanje vjernika, jer su i rob i plemić bili jednako tretirani i jednako uvažavani. Ako Bog ljubi jednako svakoga, trebamo i mi tako postupati, jer ne trebaju nas pokretati nikakvi drugi motivi osim ljubavi i želje da ugodimo Kristu i donesemo radosnu vijest drugima.
Važno je ono u srcu
A Bogu su uvijek siromašni posebno mili, jer njihovo je siromaštvo samo u onome što je važno svijetu, a Bog je njima darovao ono mnogo vrjednije, kako piše Jakov: »Nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube?« (Jak 2,5). Dakle, čovjekova vrijednost pred Gospodinom je u onome što posjeduje u srcu, ne u onome što posjeduje materijalno. Nikakve ljudske časti, diplome i položaji ne mogu nadomjestiti nedostatak vjere i ljubavi.
U opasnosti smo podleći podjelama ljudi kakve postoje u društvu, zato trebamo biti oprezni. Naše je poslanje donijeti Krista svakom čovjeku, pokazati Božju ljubav svakom Božjem stvorenju. Ako to činimo, ako se po tome razlikujemo od svijeta, možemo za sebe reći da smo uistinu Kristovu učenici, da izvršavamo kršćansko poslanje koje smo primili. Bogat je onaj tko ima vjeru i ljubav u srcu, a ne novac u džepu.
