U Srbiji 23 nacionalne manjine imaju svoja nacionalna vijeća. Prema Zakonu o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina nacionalna vijeća imaju ovlasti da sudjeluju u donošenju odluka ili da samostalno odlučuju o pitanjima iz područja kulture, obrazovanja, informiranja i službene uporabe jezika i pisma. Što će reći da im je svima cilj izboriti se za manjinska prava, inzistirati na tome da se ona poštuju na način koji je garantiran Ustavom i zakonom. Ne pojedinačno, jer se onda neka ideja, inicijativa, primjedba, u većini slučajeva, tiče nekoliko desetaka tisuća pripadnika neke od manjina, pa se uvijek može opravdati što su je oni koji odlučuju negdje slučajno zaturili.
Ako neku ideju, inicijativu složno »guraju« 23 nacionalne manjine, teško da se donositelji odluka mogu izvući na slučajno zatureni dokument.
Tako bi to bilo u idealnom slučaju kada se politika i drugi interesi ne bi miješali u politiku nacionalnih manjina. Ali u neidealnom društvu ni nacionalne manjine ne mogu biti idealne. 
Evo jednog konkretnog primjera. U jednoj lokalnoj samoupravi počinje s radom novi saziv Vijeća za međunacionalne odnose, sastavljen od pripadnika većinskog naroda i nacionalnih manjina. Opis posla su im i prava manjina u njihovom gradu. Za početak, dobro bi bilo znati od čega se kreće. A logično je da se krene od toga kakvo je stanje na terenu. Jesu li nazivi ulica, mjesta, škola... ispisani i na jezicima manjina, za manjine koje na to imaju pravo i provjera jesu li službeni dokumenti lokalne samouprave, javnih poduzeća prevedeni i na jezik nacionalne manjine; koriste li mjesne zajednice mogućnost da sredstva za višejezične ploče traže putem pokrajinskih natječaja... I što se događa na glasovanju? Sami predstavnici nacionalnih manjina glasuju protiv prijedloga. Ne interesira ih kako funkcionira zaštita prava i nacionalnih manjina, a da paradoks bude veći i one koju oni predstavljaju? Ima i toga. Ili im se baš ne sviđa manjina od koje je stigla inicijativa? Ima (više) i toga. 
Z. V.