Kršćanski život izložen je brojnim kušnjama. Vjernik neprestano mora raditi na sebi i svom odnosu s Bogom. Inače upada u vjersku rutinu, koja ga zapravo udaljava od Boga; postaje slab da se odupire kušnjama i izazovima, te prestaje biti svjedok Evanđelja u svijetu. Ovonedjeljnu Božju riječ možemo shvatiti kao opomenu da se prenemo iz vjerske rutine, da poradimo na sebi. Možda se trebamo zapitati nad svojim odnosom s Bogom, jesmo li se od njega udaljili upravo zbog stava da smo mu blizu i da ne trebamo ništa poduzimati.
Oni što poznaju Isusa
Evanđelist Marko piše kako je Isus došao u svoj zavičaj i poučavao u sinagogi. A oni koji su poznavali od ranije njega i cijelu njegovu obitelj pitali su se odakle njemu to da tako govori. Zato, piše sv. Marko, Isus u tom kraju nije mogao učiniti niti jedno čudo (usp. Mk 6,1-6). Oni koji su ga dočekali u njegovom kraju mislili su da ga poznaju bolje nego što su ga zapravo poznavali. Zato su odbacili ono što je govorio, te nisu vjerovali. U svim drugim mjestima, gdje Isusa nisu od prije poznavali, ljudi su otvorena srca primili ono što je govorio, prepoznali su u njemu nešto drukčije, što nemaju drugi učitelji; prepoznali su u njegovoj riječi Božju riječ. A ovi koji misle da ga znaju odbijaju prihvatiti ono što je drukčije u njegovom govoru. On je za njih drvodjeljin sin, te ne žele da bude nešto drugo. Pa tako i ostaje, na njihovu štetu.
Ljudsko poznavanje stvari samo je djelomično, vrlo ograničeno, zato se ne smijemo na njega oslanjati jer Bog, iako djeluje u ljudskom ograničenom svijetu, djeluje na svoj neograničen način, tako da mi ne možemo mnogo toga shvatiti, ali možemo njegovo djelovanje prepoznati ako smo otvoreni za prihvaćanje Božje neograničenosti i neočekivanosti. Evanđelist kaže da se Isus čudio njihovoj nevjeri te je napustio svoj kraj i otišao drugamo, gdje su bili otvoreni za njegovo djelovanje.
Vjera traži Boga
Mi često mislimo kako poznajemo Krista. Mislimo kako možemo predvidjeti njegovo djelovanje, kako nas naše ustaljene vjerske prakse drže dovoljno blizu njega. A on se čudi našoj nevjeri. Kao što su Isusovi suvremenici došli u sinagogu jer su i inače dolazili, ili jer su htjeli čuti što će to njihov poznanik reći, nisu zapravo došli s pravim razlogom, čuti Božju poruku. Vodila ih vjerska rutina ili ljudska radoznalost. I mi u našu crkvu često dolazimo iz tih ljudskih razloga, koji nas priječe susresti Boga na pravi način. Dolazimo iz običaja, osjećaja dužnosti, iz raznih vrsta radoznalosti, ili iz želje da susretnemo neke drage ljude koji će isto tu doći. A jedini motiv zbog kojega bismo trebali dolaziti jest susresti Boga, s pažnjom osluhnuti što nam poručuje, a sve ostalo ostaviti po strani.
I onda toliko molimo, toliko idemo na misu, a sve ostaje neuslišano. Zato jer nemamo pravu vjeru u svom srcu. I Isus nam se čudi, jer tu smo, u crkvi, jer u našoj ruci stoji krunica, jer izgovaramo tolike molitve. A sve je to uzalud ako nemamo vjere. A vjera prije svega traži Boga, vjera želi prepoznati njegovo djelovanje, čuti njegovu riječ. Ona Boga ne ukalupljuje u ljudska skromna i ograničena znanja nego je otvorena za njegovu bezgraničnost. I tada se događaju čuda. A čuda nisu samo naše uslišane molitve, nego mnogo više od toga. Bog za nas priprema uvijek mnogo više i mnogo ljepše nego što možemo poželjeti i od njega zatražiti. Zato odbacimo sve što znamo i što očekujemo kada je Bog u pitanju, i vjera će nam otvoriti srca, a i oči, da prepoznamo Boga u svojoj blizini.
