Po mnogima, najpoznatija subotička glumica modernog doba Gizela Giza Vuković rođena je 5. rujna 1926. godine. Ponešena strašću prema dramskoj umjetnosti, odlučila je svoj život posvetiti glumi. I, za razliku od mnogih drugih osobnih životnih odluka, prilikom izbora profesije nije pogriješila. Jer bila je naprosto rođena za glumu. U rodnom gradu bila je prvakinja Narodnog kazališta, ali isto tako uspješna i na daskama kazališta u Leskovcu, odigravši brojne nezaboravne role: Koštanu, Hasanaginicu...
Ipak, najšira publika ponajviše pamti je po nezaboravnim ulogama na filmu. Jedno od najprestižnijih glumačkih priznanja nekadašnje SFRJ, Zlatnu arenu na filmskom festivalu u Puli, zavrijedila je ulogom Dane Jezdić u filmu U raskoraku. Crno-bijeli film je po svom scenariju 1968. godine režirao Milenko Štrbac, a pored Gize u glumačkoj postavi bili su kasniji doajeni jugoslavenskog glumišta: Dragomir Gidra Bojanić, Dušan Janićijević, Dragomir Felba, Danilo Bata Stojković, Petar Božović, Ljuba Tadić i dr. U raskoraku je prikazan i u službenoj konkurenciji glasovitog Berlinskog filmskog festivala, u lipnju iste, 1968.
Kao afrimiranu i nagrađivanu glumicu osebujnog talenta za tzv. karakterne uloge u važnim, sporednim ulogama uzimali su je najbolji redatelji onoga vremena i zauvijek se ostaju pamtiti njene filmske kreacije Milese (Bubašinter), Kate (Radopolje), Marice (Buđenje pacova), Ruže (Erogena zona). Nekadašnjoj mlađoj populaciji, a danas već starijima od pedeset i šezdeset godina, ostala je nekako najupamćenija i najbliža ulogom tetka Line u filmovima Zimovanje u Jakobsfeldu i Salaš u malom ritu (scenarij Arsen Diklić, režija Branko Bauer) i iz kojih je nastala istoimena nezaboravna dramska serija. Giza je glumila tetu glavnoga junaka, odlučnu seosku ženu koja je u kontaktu s partizanima i dojmljivi su njeni dijalozi s filmskim nećakom i kasnijom velikom glumačkom zvijezdom Slavkom Štimcem. U biti, u svakoj svojoj ulozi, bilo na kazališnoj sceni, filmskom platnu ili televizijskom ekranu Giza Vuković plijenila je svojom osobnošću i lakoćom otjelotvorenja zadanih joj uloga. Na svoju veliku žalost, kako je sama znala govoriti u rijetkim intervjuima, nije tako bila odlučna i sigurna u životnoj ulozi supruge. Dva puta se udavala, iz prvog braka ima kćer Milicu, dok je u drugom braku bila nekoliko godina udana za Zvonka Bogdana, s kojim je skupa, sredinom šeszdesetih godina prošloga vijeka, živjela u Beogradu. O braku s poznatim pjevačem, nakon razvoda, nikada nije željela previše govoriti. Ali, je sa sjetom u očima često znala spominjati ljubav svoga života, subotičkog glumca Josipa Bajića, s kojim je bila u emotivnoj vezi, ali se, zbog određenih razloga, nisu nikada vjenčali.
Nažalost, jedna nepromišljena životna odluka (prepisivanje stana na kćerkino ime), godinama kasnije će je, doslovno, pretvoriti u beskućnicu. Kćer je zbog lošeg poslovanja svoje agencije morala založiti stan, a poslije su joj ga povjerioci uzeli i na koncu su svi (Giza, Milica i njen bolesni sin Branko) završili u prinudnom smještaju u samačkom hotelu u Rakovici. U malenom sobičku od 10 kvadrata, ovisni o Gizinoj maloj invalidskoj mirovini. Bilo je to 2002. godine i Giza Vuković čvrsto je vjerovala kako je to samo prijelazno rješenje dok se njezina loša životna situacija ne sanira. Nažalost, nikada nije. Trinaest teških godina kasnije (29. ožujka 2015.) u svojoj 89. godini, u mračnoj sobici DMB konačišta za koju je i dugovala pozamašan iznos (upravnik ih nije imao srca izbaciti), umrla je najpoznatija subotička glumica. 
D. P.