Bog je od samog početka s onima koji mu vjeruju. Još od Abrahama obilato blagoslivlja onoga koji se u njega pouzdaje. Obećanja jednom dana za Boga nikad ne prestaju važiti. Ali isto tako još od Abrahama vidimo da se Božje djelovanje rijetko podudara s ljudskim očekivanjima, te da on čovjeku daje ono što iz ljudske perspektive izgleda potpuno neostvarivo. Najbliži je onda kada se čini da je najudaljeniji. Za sva njegova čudesna djela samo jedno traži od čovjeka – potpuno povjerenje. Sumnja i nevjera udaljavaju nas od Boga i sve ono čudesno što je za nas pripremio ostaje neostvareno, jer nismo u njega imali povjerenja, nismo se na njega oslonili i prepustili se njegovom djelovanju.

Život je kao more

Ovonedjeljna riječ Božja u središtu pozornosti ima sliku mora. More je za čovjeka nesavladiva sila, nepoznanica u svojim beskrajnim dubinama, prostranstvo kojemu se ne može sagledati kraj, zato čovjek prema njemu osjeća strah. Pred njim je nemoćan i malen. Jedini koji poznaje morske dubine, koji može pokoriti njegovu snagu je Bog.
U toj slici mora može se prepoznati čovjekov život. Čovjek plovi njime, a ne zna što ga čeka, da li veliki valovi ili mirna voda u kojoj se ogleda sunce. Ne zna gdje mu je kraj, niti može znati sve što ga trenutno okružuje, nego tek jedan mali dio koji spoznaje svojim osjetilima, kao što ne zna što kriju morske dubine, koje su ispod njega. I sve je u redu dok život izgleda poput mirnog mora. No to kratko traje, više je opasnih valova, tamnih oluja iz kojih čovjek ne zna kako će i hoće li se uspjeti spasiti. Ali, koliko god da mu se činilo da je životna oluja snažna i opasna, ono što vjernik u tom trenutku zna je da nije sam. Tu je njegov Bog, bdije nad njim. A Bog je onaj kojemu se i vjetar i more pokoravaju, on je onaj koji sve može zaustaviti, sve promijeniti, sve okrenuti na dobro. Ipak, hoće li tako biti umnogome ovisi i od nas.
Evanđelje opisuje zgodu prilikom koje učenici plove u lađi s Isusom. Dok on spava nastaje veliko nevrijeme i učenicima se čini da će lađa potonuti. U velikom su strahu i predbacuju Isusu što spava dok oni ginu, pitaju ga zar ne mari za to. Isus na njihova predbacivanja odgovara prvo zaustavljanjem nevremena, a potom ih prekorava: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« (Mk 4,40). Zapadamo li mi u malovjernost? Jesmo li bojažljivi pred životnim olujama? Čini li se nama da Isus spava i ne vidi naše nevolje koje ne možemo sami prevladati? Ne, ne spava Isus, niti svog učenika ostavlja samog u oluji, samo malo pričeka da vidi koliko ima povjerenja. Ne djeluje odmah nego čeka pravi trenutak, a i ne djeluje onako kako mi mislimo da bi trebao, kako mi smatramo da je najbolje, nego na čudesan, neočekivani način, onako kako uistinu jest najbolje.

Strpljenje i zahvala

Dok čekamo Isusovo djelovanje, ne smijemo prigovarati, kao što su to učinili učenici, nego moliti, kako piše psalmist: »Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi i on ih istrže iz nevolja.« (Ps 107,28). Molitva, skrušena, strpljiva, puna povjerenja i potpunog predanja Gospodinu, treba prethoditi njegovom djelovanju, jer on uvijek odgovara na skrušeni vapaj svoje djece. U molitvi i čekanju trebamo biti strpljivi, jer on zna pravi čas i neće nas prepustiti propasti.
I kada konačno utihne oluja, kada Gospodin svojim djelovanjem odagna nevolje, ne smijemo zaboraviti zahvaljivati mu i slaviti ga za njegova čudesna djela. »Neka hvale Gospoda za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim!« (Ps 107,31).